Dojam je kako je cijela nogometna Hrvatska čekala analizu Bertranda Layeca kao nešto što će biti super važno. Sudački šef međutim nije iznevjerio svoju praksu, a ona ukazuje da su analize selektivne, sterilne i kao takva pojašnjenja samo pridonose konfuziji oko sudačkih propusta.
Objektivno rečeno, ne treba sudački ekspert da bi javnost prepoznala kako je Josip Mišić trebao biti isključen protiv Rijeke. Jedina senzacija tog slučaja jest kako sudac Igor Pajač nije te opetovane ispade kapetana Dinama tretirao kako propisi nalažu, crvenim kartonom.
Od sudačkog šefa također nije trebao pravorijek po pitanju brutalnog starta Filipovića nad igračem Hajduka Bambom, jer sve osim isključenja igrača Slavena Belupa bilo bi nova (negativna) senzacija.
Dakako da izolirani slučajevi, koliko god mogu biti komplicirani ili jednostavni za procjenu, ne ukazuju na realnu sliku suđenja na nekoj utakmici. Da bi se stekao objektivniji dojam nekog suđenja, onda bi valjalo izdvojiti još neke situacije koje onda mogu baciti drugu sliku na ukupni sudački kriterij i izdanje. Na primjer, zašto nam Layec nije analizirao situaciju na Maksimiru kada je McKenna očito laktom pogodio Čopa unutar kaznenog prostora? Ne ukazujemo na propust ili ne, nego na situaciju koja treba objašnjenje da bi se razumio i kriterij suca utakmice, ali općenito u sličnim situacijama na svim utakmicama. Iz istog razloga, Layec bi trebao javnosti tretirati i situaciju iz Koprivnice kada je igrač Hajduka, Hodak, već sa žutim kartonom, tijekom prvog dijela u oštrom klizećem startu nagazio nogu Mitrovića. Je li to za drugi žuti karton i isključenje, ili nije? Zašto suci za takve startove, primjerice, najčešće odmah kažnjavaju igrače ako su neopterećeni kartonom, a špekuliraju kad znaju da bi bio isključujući?
Kada se selektivno tumače događanja na jednoj utakmici, onda se logično smanjuje vjerodostojnost analize u očima onih koji ukazuju na druge slične odluke koje nisu imale istovrsni tretman. Takav pristup bez potpunog “voznog reda” samo potpiruje teorije o urotama, uvjerljivost dojmova da nemaju svi isti status, odnosno da suci imaju različite kriterije u primjeni istih im propisa igre.
Naposljetku, kao profesionalni povjerenik suđenja, zašto Bertrand Layec sa suradnicima ne analizira pred kamerama sudačka izdanja, te odmah tumači na temelju čega se donosi neka odluka koja široj javnosti, i klubovima djeluje sporna. HNS ima svoje platforme i tehnologiju s kojom se to jednostavno može primijeniti. Drugim riječima, ili se treba kvalitetno, ravnomjerno tretirati sve sporne situacije (i utakmice), ili je bolje izbjegavati ovakve “analizice” od kojih realno ima više štete nego koristi…
