Slavljeničko korito napunilo se do vrha, od Rujevice do Korza, od 2017. do danas. Svega se nakupilo u tih osam sezona, ali pogotovo u ovoj, od odlaska Sopića, preko debakla i huliganskog kriminala u Ljubljani, pa onda tesanja momčadi koja je pala u ruke, ah, pomoćniku. Pomoćniku koji je, eto, sazidao šampione…
Sve to vuklo je prema jednom pozivu. I jedanput, dvaput je zazvonilo, onda se javio, a iza njega – mir. Očekivali smo ludnicu, no dopirao je neki Miles Davis. Jazz. Zapravo, posve logično…
– Imam posla, čeka me kraj slovenske lige, okupljanje reprezentacije… morao sam se malo maknuti, nisam mogao biti dio slavlja – smije se preteča onoga što se u nedjelju pretvorilo u novo ludilo. Neočekivano ludilo.
No, daleko od toga da Matjaž Kek nije pratio…
– Ne, ne slavim, već guštam. Slave oni koji su to zaslužili, oni na terenu, na klupi, u uredima. Oni moraju slaviti – reći će Kek, pa redati komplimente:
– Pustimo Dinamo i Hajduk, jer, recite, nije li i Rijeka imala probleme? Pod navodnicima, doduše. Prodavala je, otišao je trener, snalazila se, krpala, prolazila nepovjerenja, a zapravo je bila cijelo vrijeme tu. Jest, negdje je posrnula, ali što reći onda za divove koji su padali u ambis? Ovo je, bez sumnje, monument kluba, trenera, igrača, navijača, ali i Damira Miškovića. Njegov način rada, povjerenje, ljude koje pronalazi, zaslužuje veliki naklon. Rijeka je… Znate, ovo je težak put, a na kraju tog teškog puta, Rijeka je prva. To nije malo, dapače.
Neki će, pritom, reći da je ovo i veće od Kekove titule. Ivan Smolčić je, recimo, kazao da se Kekova momčad stvarala, a ova Đaletova – dogodila.
– Slažem se s tom tvrdnjom. Nije da u moje vrijeme nismo prodavali, ali činjenica jest da je ova momčad i ovaj rezultat čudo. Đale je čudo, da se razumijemo, njemu kapa do poda, njegova energija je nevjerojatna, a energiju prati i kvaliteta. Slušao sam o njemu kao igraču, potom sam dobivao informacije kakav je trener, i sve je bilo izvrsno, no gledajući ga, prateći što radi, samo mi je potvrdilo da se radi o čudu. Sam je sebi sada podigao letvicu visoko, ali neka je, jer ima sve preduvjete neka traje.
Jazz se pretvarao u rock and roll, iz Kekova doma tamo prema Korzu krenulo je slavlje koje je trajalo sve dok ovo čitate. fešta koju na početku sezone nitko nije očekivao, ali se dogodila. I ne zbog Dinama ili Hajduka, već zbog Rijeke. Sjajne Rijeke. Đalovićeve Rijeke. Rijeke koja je u nedjelju pisala novu zlatnu stranicu povijesti. Rijeke koju je njen grad proslavio kako treba. A fešta nije gotova…
