Još su dva boda napustila Maksimir, Dinamovi nogometaši nisu uspjeli pronaći izlaz iz mračnoga tunela u kojem su već tjednima zarobljeni. Nevjerojatno zvuči podatak da je Dinamo zadnju ligašku pobjedu upisao 1. studenoga u gostima kod Šibenika (4:0), nakon toga nanizao je tri remija i poraz u Splitu. A još je nevjerojatnija činjenica da su Plavi zadnju prvenstvenu pobjedu u Maksimiru ostvarili 28. rujna protiv Lokomotive (5:1)…
Pobjeda protiv Slavena Belupa bila je, dakle, imperativ, no Plavi su još jednom posrnuli i samo je produbljena kriza koja traje i traje. I ne nazire joj se kraj, posebno gledajući kroz prizmu aktualne situacije u kojoj je Dinamo (pre)opterećen ozljedama (Petković, Mišić, Sučić, Cordoba Ogiwara).
A kako nevolje uvijek putuju u povorkama, tako je i Dinamov trener Nenad Bjelica bio primoran već do 19. minute napraviti dvije izmjene zbog novih ozljeda svojih igrača, Torrentea i Ademija, koji se, činilo se, oporavio, ali bio je to samo prividni oporavak i malo zahtjevniji ritam igre nagnao je Ademija da rano napusti teren.
Čim suparnik malo ozbiljnije pogleda prema plavome golu, odjekuje opća opasnost. A to definitivno nije odlika šampiona…
I jasno je da su te dvije neplanirane izmjene poremetile ritam i način igre Plavih, koji su dobro ušli u utakmicu, poveli su u 23. minuti, a onda su jednostavno “nestali” s terena. I nije ih bilo sve do posljednjih 20-ak minuta, kad su opet pritisnuli gosta, tražili drugi, toliko željeni pobjedonosni zgoditak, ali nisu uspjeli još jednom zatresti mrežu raspoloženoga vratara Suška, čiji će se obranjeni “ziceri” Kulenoviću i Špikiću još dugo pamtiti.
Za razliku od anemičnog dvoboja s Rijekom i jalovosti s Hajdukom, Dinamo je u otvorenom nadigravanju s Koprivničancima bio opasan prema naprijed, ali i dozlaboga propustan u defenzivi. I to je već postala kronična boljka, zna se da napad zabija golove, ali obrana donosi trofeje. A Dinamova je obrana, koju mora igrati cijela momčad, “tanka” i “pretanka”, čim suparnik malo ozbiljnije pogleda prema plavome golu, odjekuje opća opasnost. A to definitivno nije odlika šampiona…
Kako, dakle, dalje? Bjelica će morati pronaći neke odgovore, iako u ovakvoj situaciji zacijelo nikad nije bio u karijeri. Zašto je toliko igrača ozlijeđeno, zašto je najplaćeniji igrač Petković na bolovanju praktički više od dva mjeseca i izgubljen je do kraja jeseni? Ne sjećamo se da je ikada neki igrač toliko dugo muku mučio s ozljedom aduktora.
Pitanja se samo množe. Od ljetnih prinova sad se ozlijedio i jedini igrač koji je bio pojačanje (Torrente), nešto je pokazao Mbuku, u svlačionici prve momčadi više ne stanuje Mmaee (preselio je k juniorima), Cordoba se oporavlja. Bjeličin je izbor sužen, od ljetne, neutemeljene euforije, Maksimir je nekoliko mjeseci kasnije u depresivnoj situaciji obavijenoj maglovitim oblacima neizvjesnosti. Ove godine Božić definitivno neće biti obojan u plavo i morat će se napraviti dubinska analiza svega što se događalo i što je dovelo do ovog strahovitog rezultatskog podbačaja. Jer, Dinamo je od 48 mogućih prvenstvenih bodova osvojio samo 26, čak su 22 boda otplutala u nepovrat. Zašto?
