Vjerojatno je to bila najveća šansa u povijesti za trofejni iskorak. Eliminirati Rijeku u polufinalu Kupa značilo je opciju dvije finalne utakmice sa sebi ravnima, Slavenom Belupom. Rijetka izdanja u kojima nema ikog iz kruga favoriziranijih klubova velike četvorke, bila je realna šansa da se osvoji trofej. Istodobno i ovjeri viza za prvo europsko iskustvo.
Osjećaj da je Istra 1961 blizu tog živio je na Rujevici 86 minuta. Povijest pulskog nogometa od 1970-ih do danas ne pamti takvu dominantnu igru, tehničko-taktičku nadmoć jedne momčadi nad favoriziranih suparnikom na visokoj razini nacionalnog natjecanja. I to na gostujućem travnjaku, što je uvijek, pogotovo u Hrvatskoj, nemjerljivo teže nego pred svojim navijačima…
San se na kraju rasplinuo iz jedne pogreške Istrinog igrača (Valinčić) i snalažljivosti suparničkog napadača (Fruka) da to iskoristi. Tipično nogometno nepisano pravilo, kad ne konkretiziraš i ovakvu uvjerljivu nadmoć u igri, kazna može doći iz “ničega”. I došla je, na veliku žalost brojnih navijača Istre 1961, koji su, i to je povijesni iskorak, u nikad većem broju pratili pulskog prvoligaša na jednoj gostujućoj utakmici. Pokazatelji su to, igra, gard ofenzivne i hrabre momčadi te sve jači navijački korpus kako Istra 1961 raste kao klub. O.K., da se ne bi uvrijedili oni u riječkom okruženju kojima je pred svaki dvoboj dva kluba iz susjednih gradova najvažnija misija naglašavati evergreen “da ovo ne može biti derbi, nego samo još jedan meč”.
Jer Istra nije razina kluba za vrhove tablica i trofeje. Kao što je posljednjih desetak godina Rijeka. Pod Damirom Miškovićem, kojem su do prije mjesec dva mnogi znalci brojali sve po spisku jer je rasprodao momčad za titulu. Rezultat je sve, danas kažu, pa se ističe veličina kluba. Do daljnjeg, odnosno izostanka nekog priželjkivanog rezultata…
Istra nikad neće biti kao Rijeka, jer ih dijeli pola stoljeća razlike u razvijanju prvoligaške tradicije. Kao što Pula kao grad nikad neće biti dimenzije statusa regionalnog središta Rijeke. To su geopolitičke i sportske relacije koje se suštinski ne mogu mijenjati. Ali mogu se odnosi povremeno približavati i udaljavati u uspješnosti. Zašto bi nekome trebalo smetati da je Istra u dobrom razvojnom procesu, djeluje sve snažnije kao klub, i što zapravo iz godine u godinu pokazuje i u “običnim neobičnim utakmicama” a Rijekom? Kao i s Hajdukom, Dinamom, Osijekom i ostalom konkurencijom. Pa logično je da u susjedskim nadmetanjima postoji drugačiji emotivni intenzitet.
To što Istra voli pobijediti logična je posljedica motivacije (i) sa statusno većim suparnikom, i zapravo pokazatelj respektu jačeg kluba. Po euforičnom slavlju trenera Đalovića nakon ove pobjede, nazire se da je i Riječanima osobito stalo pobijediti Istru. Što, na stranu određeni “medijski klik radnici” koji to pomalo i satirično uporno negiraju, jest veliki znak respekta prema Istri 1961. Ne mora ga se izraziti, ali ga se prepoznaje.
Doduše, trener Đalović ljutito je reagirao na novinarsku opasku kako je Istra bila bolja u igri. On kaže da ne misli da je bilo tako. I to je u redu, svaki trener ima svoje kriterije procjene. Demantirao ga je među ostalim njegov glavni igrač, Toni Fruk (“Rijeka je igrala najgoru utakmicu sezone”) a po mišljenju većine analitičara, Istra je jedini problem imala u tome što nije realizirala svoje šanse i okrunila dominaciju. I zato je izgubila utakmicu i veliku šansu da se bori za prvi trofej u svojoj povijesti. No, takva iskustva su neizbježna cijena odrastanja. Jer Rijeka je igrala mnoštvo tako važnih utakmica, za razliku od Istre, i to se stječe samo kroz iskustva…
Zbog svega, najtužniji ishod jedne utakmice za mnoštvo navijača Istre 1961 prerastao je u najveći ponos zbog načina kako se momčad predstavila u ovako važnom susretu. Igrati na stadionu suparnika, pred većinskim njihovim navijačima, protiv momčadi koja se bori za prvaka države i dominira protiv Hajduka i Dinama, s takvim gardom, hrabro i samopouzdano, to je znak velikog napredovanja. Uz ne manje važnu opasku, da je Istra bila na terenu gotovo dvije i pol godine mlađa…
Neki klik znalci, i iz svijeta struke, znaju promovirati tezu kako treneri i nisu toliko važni akteri. Pogotovo u velikim klubovima, i pogotovo u dvobojima sa sebi slabijim suparnicima. Gonzalo Garcia je samo jedan primjer koliko su to isprazne teze. Urugvajac španjolskih korijena ne samo da i dalje promiče kvalitetnu tehničku verziju igre kakvu je s uspjehom pokazivao i u prvom mandatu (2021. – 2023), on je potvrđuje i u drugom mandatu koji traje nepunih tri mjeseca.
I to s nikad mlađim kadrom Istre. Primjetan je u dijelu etera stav protiv stranaca, što promicatelji tumače kroz zbilje Dinama i Hajduka, ali ne uzimaju u obzir realnosti tipa Garcije, odnosno Istre. Što je u liniji općeg tretmana u SHNL-u, gdje je jedino važno što se događa u četiri veća kluba, a drugi su ionako samo nužni i sporedni akteri.
Istra 1961 je u Rijeci, kao i prije mjesec dana, pa u Puli s Hajdukom i Osijekom, pokazala da “provincijske priče” imaju što kazati u domaćem nogometu. Tuga navijača Istre na Rujevici je ipak za posljedicu imala i reakciju ponosa, što je dobar faktor da Zeleno-žuti nastave tim putom. O.K., možda je nekome malo, ali u Puli pa sada postupno i po Istri, očito je dosta za nogometna zadovoljstva. Jednog dana će biti možda i zadovoljstva s nekim višim dometima…
