Tomislav Stipić (46) u srijedu je potvrđen kao nasljednik Silvija Čabraje na klupi Vukovara 1991. Bit će to Stipićev povratak u hrvatski nogomet nakon gotovo pet godina, podsjetimo da je napustio Slaven Belupo u ljeto 2021. godine.
Nakon toga radio je u Latviji (Auda i Riga), Bugarskoj (CSKA) i Maroku (MAS Fes), u latvijskim je klubovima bio po godinu dana, u Bugarskoj je na klupi CSKA ostao samo dva i pol mjeseca, a u Maroku nepuna tri mjeseca i nakon odlaska iz Afrike prošloga ljeta čekao je novi angažman. I dočekao ga je, pokušat će napraviti čudo i s Vukovarom ostati u prvoligaškom društvu. Iako je to naizgled „nemoguća misija”, nikad ne treba nikoga otpisivati i vidjet ćemo što može Stipić napraviti u klubu iz našeg grada- heroja…
U hrvatski se nogomet, dakle, vratio osebujni trener, rođen u Tomislavgradu. Odrastao je u Njemačkoj, u obitelji s pet sestara i dvojicom braće, a prije nego što se počeo baviti trenerskim poslom, radio je u tvornici automobila i u građevinskom poslu. Istodobno je i igrao nogomet u njemačkim niželigaškim klubovima. Od nogometa, kao igrač, nije mogao živjeti, ali je dobio ponudu Ingolstadta da bude trener i igrač druge momčadi i tako je uplovio u trenerske vode…
– Kad sam supruzi Luciji rekao da želim biti veliki trener, pljusnula me i rekla da sam lud! Na svom sam trenerskom putu, dakle, doslovno pretrpio udarce, ali ni ta me pljuska, jedina dosad, nije pokolebala u nakani da uspijem u ostvarenju svojih nogometnih ambicija – u jednom je razgovoru za medije prije nekoliko godina otkrio dobro raspoloženi Stipić, otac četvorice sinova.
Nakon Ingolstadta, trenirao je u Njemačkoj Erzgebirge Aue i Stuttgarter Kickers, pa je otišao u Kinu (Zhiyun), da bi po povratku u Njemačku preuzeo juniore Eintrachta iz Frankfurta. Potom je preselio u Švicarsku i sjeo je na klupu Grasshoppersa, u kojem se zadržao samo mjesec dana i u listopadu 2019. godine postao je trener Slavena Belupa…
– Uvijek ću ostati zahvalan ljudima iz Koprivnice, jer su mi pružili priliku da se dokažem i u domovini – često je isticao Stipić, koji je u Slavenu Belupu ostao do ljeta 2021. godine.
O svojoj je nogometnoj filozofiji ovako govorio:
– Neki postulati trenerskog posla jednaki su kao i u drugim poslovima. Najvažnije je, naime, da se na tom zajedničkom poslu zna tko koga mora slušati, tko je radnik, a tko poslovođa. Kao i u građevini – rekao je Stipić, pojasnivši kako vidi sebe kao „poslovođu” u svlačionici:
– Igrači moraju imati povjerenje u trenera i shvatiti da trener radi za njihov napredak, kao i za boljitak momčadi. Trener je vođa čiju viziju igrači trebaju prepoznati i onda će dati sve od sebe na treninzima i utakmicama. Iskrenost i odlučnost najvažnija su obilježja trenerskog posla…
Kad je došao u Koprivnicu, u svlačionici je imao čak 12 igrača starijih od 30 godina. I odlučio je pomladiti momčad…
– Jednom tjedno vodio sam juniorski trening, kako bih upoznao mlade igrače. I vidio sam Lovru Zvonareka, odmah je bio priključen prvoj momčadi. Takav se talent rijetko viđa i kao trener imao sam sreću da sam naletio na njega. Poslije sam uspostavio kontakt s voditeljem Bayernove Omladinske škole, Johanom Sauerom, kojeg sam od ranije poznavao i rekao sam mu da moraju uzeti Zvonareka i u tom sam razgovoru jamčio svojom trenerskom licencom da će Zvonarek biti pravi igrač. I nakon dvomjesečnog uvjeravanja, Bayern je uzeo Zvonareka – govorio je Stipić.
Iz tih koprivničkih dana sjećamo se da sa Stipićem nikad nije bilo dosadno. Primjerice, na trening-utakmici sa Sesvetama, svojim je igračima stavio – čepiće u uši!?
– Cilj je bio da igrači odigraju ono što vide i razvijaju neverbalnu komunikaciju, kako bismo ostvarili automatizam na terenu, da u svakom trenutku „osjete” gdje su im suigrači – pojasnio je tada Stipić za klupsku stranicu.
Sesvećani su, usput, pobijedili 4:2, pa taj eksperiment baš i nije uspio… No, oduševio je Koprivničance nakon Slavenove 5:1 pobjede protiv Istre u Puli. Tada je, naime, najavio da će cijeli dan konobariti u jednom koprivničkom kafiću, obećanje je i ostvario, od 12 do 20 sati konobario je, ali i častio sugrađane kavom…
– Živim i radim u ovom gradu, želim upoznati ljude i biti blizak s njima – rekao je tada Stipić.
U Koprivnici pamte i Stipićev potez kojim je pokazao da je veliki radnik i profesionalac. Tijekom tjedna, naime, preminuo mu je otac, posljednji je ispraćaj bio jedne subote prijepodne u Omišu, a već u 17 sati u Puli je s klupe vodio momčad protiv Istre.
Znali su ga naljutiti i suci, pa je tako nakon utakmice u kojoj se osjećao zakinutim rekao:
– Zašto su djelitelji pravde dijelili nepravdu, to samo oni znaju. Ja im šaljem oprost iz ponosne Koprivnice, ali poručujem da smo mi premali klub za nošenje ovakvih teških križeva. Znate i sami da se križ nosi zbog tuđih, a ne svojih grijeha…
