Zvonimir Boban pružio je veliku priliku Mariju Kovačeviću izabravši ga za trenera Dinama. Bio je predsjednik Uprave jasan već na prvom sastanku s Kovačevićem, predočio mu je svoju viziju momčadi i igre. Zahtjevi su bili vidljivi kao jumbo plakat, momčad mora imati prepoznatljivi pobjednički gard, svoj nogometni identitet, mora igrati hrabar, agresivan, napadački nogomet. Zbog toga je doveden Kovačević. Dinamo je klub koji ima svoju veliku povijest, velike rezultate, pobjede nad elitnim klubovima, a to se treba vidjeti na terenu. Stil igre Modrih treba nuditi sliku momčadi koja želi dominirati, ne samo u utakmicama sa slabijim suparnicima u domaćem prvenstvu, nego i u europskim natjecanjima. Boban je bio razočaran nakon utakmice s Genkom, pozvao je trenera na razgovor i ponovio mu isto ono kad ga je izabrao za trenera, podsjetio ga je kakav Dinamo želi, kako se momčad mora ponašati na terenu te da se sustav igre ne treba mijenjati ili prilagođavati suparniku poput Genka.
O tome je li takva kritika predsjednika poticajna za trenera, porazgovarali smo s iskusnim hrvatskim nogometnim stručnjakom Ilijom Lončarevićem.
– Teško mi je ulaziti u klupske odnose. Važno jest u kakvom je tonu vođen taj razgovor. Ali sigurno jest da je uvijek dobro razgovarati. Međutim, s druge strane, ako taj razgovor ide u smjeru koji sugerira da trener ne radi dobro svoj posao, onda je to početak kraja tog trenera – kazao nam je u uvodu Lončarević.
Drži da Dinamo u ovom trenutku ne treba biti u situaciji koja bi išla za tim da se trese Kovačevićeva stolica.
– Dinamo ima dobru situaciju u prvenstvu, prošao je u nokaut-fazu Europske lige… E sad, trebalo se prije razmišljati o tome kako će momčad igrati. Stil i sustav igre, koji će stalno biti prisutan, proces je koji je već trebao biti riješen ili barem rješavan u hodu. Greške se ne mogu skriti jer je momčad stalno na pozornici.
Ilija nam priča o manama Kovačevićeve momčadi…
– Pogledajte, recimo, samo kako je Genk, odnosno s koliko je igrača ulazio u završnice svojih akcija. Uvijek je imao njih nekoliko. U drugom poluvremenu, kad su se Belgijanci odlučili za drugi način igre u kojem su stali u obranu na svojih trideset metara, Dinamova igra nije se promijenila, malo je igrača ulazilo u suparnički šesnaesterac, osim Belje koji je stalno bio tamo; sporadično su ulazili Zajc i Stojković, a to je bilo premalo, zato u tom dijelu Dinamo nije imao izglednih prilika. Od deset igrača Dinama, njih šestorica ili sedmorica ostajali su iza napada, izvan šesnaesterca. S takvim stilom igre nemoguće je probiti suparnički blok. Nema kretanja, vezni igrači su u ‘kanalu’, nema dijagonalnog nuđenja… Zato je završilo drugo poluvrijeme praktički bez udarca na gol.
Što sad Kovačević mora poduzeti nakon kritike koju mu je uputio Boban?
– Zahtjevi bi trebali biti jasni, a to je završnica s više igrača u šesnaestercu suparnika. To bi onda bila jedna sasvim druga slika. Ali neće biti jednostavno Kovačeviću natjerati momčad na taj stil igre. Dinamo u većini slučajeva ima dominaciju, ali to se ne vidi u završnicama akcija jer nedovoljan broj igrača ulazi u šesnaesterac kako bi pokušao završiti i realizirati akciju. Tu se, bez neke velike filozofije, mora preuzeti veći rizik. Na bilo koji način, suradnjom ili uletavanjem u prostor iza zadnje linije, napadima na prvu ili drugu stativu. Bez obzira o kojem protivniku se radi. Ne znači da će takav stil igre ultimativno donijeti opasnost od kontranapada, jer, logično, suparnički igrači u tom trenutku moraju biti u obrani. Dakle, na tome se treba raditi. Dotjerati taktičke elemente u kojima želiš pokazati da ti je cilj zabiti pogodak, ne se plašiti.
Ali može li se tako igrati protiv momčadi kao što je Genk ili protiv europskih momčadi koje su kvalitetnije od onih iz domaćeg dvorišta? Može li im modra momčad uopće konkurirati?
– U ovoj momčadi Dinama nema previše igrača iz škole, tako da se u nju ne može uprijeti prstom, pričati da igrači nisu taktički odgojeni u plavoj akademiji. U Kovačevićevoj momčadi ima iskusnih igrača. Kazat ću ovo. Dinamovi treneri ne obraćaju dovoljnu pozornost na detalje. U svim segmentima igre. Recimo, pogledajte kako je Dinamo primio pogotke protiv Genka. Dobro, neka se i dogodi onaj nakon kornera, dogodi se svakome, Barceloni, Realu, Liverpoolu… Problem su ona dva druga. Igrači Genka, a i drugi iz ozbiljnijih klubova Europe, uglavnom su brži od naših igrača. Ne znači da su talentiraniji, samo su brži. Ako igrači Dinama ne reagiraju na izgubljenu loptu i ne dođu u obranu zajednički, onda se događaju takvi golovi. Jer je nedopustivo da u šesnaestercu ostane naš bek sam jedan na jedan sa suparnikom. Svaki igrač osrednje klase u takvoj će situaciji otvoriti jednu nogu za udarac. Recimo, gdje su kod drugog i trećeg gola bili Hoxha ili Varela? Morali su duplirati. Dakle, to su ti detalji u napadu, obrani i vezi na kojima se mora raditi. Pa vidjeli ste kako je momčad Genka u drugom poluvremenu zatvorila bokove koji su curili u prvom. Dakle, Dinamo može s momčadi poput Genka, samo igrači moraju imati jasne zadatke i zahtjeve, čuvati svoj način igre, djelovati kao momčad, a ne kao pojedinci. Zašto bi protiv Genka trebao igrati drukčije nego, recimo, protiv Istre ili koga drugoga u našoj ligi? To mi nije jasno.
Što očekivati u Varaždinu?
– Dinamo je u SHNL-u pokazao razinu koja bi trebala biti dovoljna za osvajanje naslova prvaka. Dakle, za očekivati je dominaciju Modrih u Varaždinu.
