Nije pošteno isticati pojedinca u trenucima kada je u formi svih 11 igrača. To se sada događa Hajduku. No, stara je poslovica da momčad svaki put izbaci jednoga, i to svaki put nekog drugog. I to se trenutno događa Bijelima. Protiv Osijeka su zabili Krovinović i Šego, a kako je potonji već u više navrata pokazao da je onaj stari i o njemu je napisano redaka i redaka tako da više nije tajna kako se dogodio njegov preporod.
Bilo bi korektno i da se nakon nove dobre predstave prozbori koja više o Filipu Krovinoviću, čovjeku koji je svih ovih godina uvijek bio “dežurni Pedro” u Hajduku, barem u očima hajdučkog puka. U očima trenera sigurno nije, obzirom da je bio standardan kod svih 7 trenera, koliko ih se promijenilo otkad je on na Poljudu. Odmah ćemo kazati i da su brojne kritike na njegov račun bile zaslužene, ali dosta bi se puta i pretjeralo. Mnogi su znali reći što i kako Krovinović treba, ali rijetki će mu se sada ispričati.
Nije više pretjerano reći da Krovinović pod Garciom igra najbolji nogomet od dolaska na Poljud. U konkurenciji Sigura, Kalika, Pukštasa, onomad Rakitića, a i sada dolaskom Pajazitija i Guillamóna bio je etiketiran kao onaj koji treba preseliti na klupu. Ali ne, igrao je stalno, igra i igrat će. I nije to slučajno. A ključnu stvar je opet napravio Gonzalo Garcia pozicioniravši ga nešto ofenzivnije, “par metara gore” kako bi rekao Slaven Bilić. I tu se Krovinović preporodio, što i ne čudi ako se sjetimo da je nogomet karijere onomad igrao baš u Bilićevom West Bromu na poziciji “osmice”. Često se “Krovi” predbacivalo kako igra odveć na sigurno, vraća loptu natrag i naravno da je to navijačima kidalo živce.
No, podizanjem i pozicioniranjem na ofenzivnog veznog u napadu su, gle čuda, odjednom nestale lopte prema stoperima ili vrataru. A u obrambenom dijelu Krovinović i dalje stigne zatvarati koridore prilaska golu Bijelih. Uvijek je imao dobra pluća, mogao je puno pretrčati, ali Garcia mu je dodao i onaj napadački dio zbog kojeg je trenutno jedan od nositelja igre Hajduka. I može se slobodno reći da živi najbolje hajdučke dane. Uvijek je bio omiljen lik, ali mu se prigovaralo za izdanja na terenu. A sada je red da se i njemu da zasluženi pljesak. Jer je tu satisfakciju apsolutno zaslužio.
A i taj njegov procvat zapravo puno govori o čovjeku koji stoji iza ovih hajdučkih uspjeha – Gonzalu Garciji. Svakom je igraču našao odgovarajuću ulogu, a to uopće nije lako. I iz svakoga izvlači najbolji nogomet. Obzirom da je isto radio u Istri na manjoj pozornici, a zatim to prenio na veća svjetla, apsolutno ćemo mirno poentirati kako je očito kvalitetan trener.
