Trećeg veljače 2025. godine Marijan Kustić je, prepisujem info sa stranice Saveza, jednoglasnom podrškom Skupštine HNS-a dobio novi mandat na čelu krovne kuće hrvatskog nogometa. Uvidjevši da je relativno mladi dužnosnik izbore kod kuće pomeo plebiscitom kakvog se ne bi postidjeli ni Vladimir Putin i Aleksandar Lukašenko u paketu, predsjednik europske nogometne organizacije Aleksander Čeferin nije imao drugog izbora nego na Uefinu Kongresu 3. travnja u Beogradu perspektivnog pedesetogodišnjaka HNS-a imenovati za člana Izvršnog odbora Uefe, što među inim beneficijama podrazumijeva i sitnu povlasticu od 200 tisuća eura godišnje plaće.
Kada bi karijeru mogao graditi samo u HNS-ovim i Uefinim forumima, Marijan Kustić bi prateći ovu krivulju do kraja mandata nesumnjivo zaslužio monument na prilazu novom maksimirskom stadionu ili barem spomen-ploču u Uefinoj palači u Nyonu, ali kako ne može pobjeći domaćoj stvarnosti tako smo već do 3. svibnja postali svjesni da je Kustić u osnovi šef organizacije koja naočigled puca po šavovima i vodi natjecanja na rubu regularnosti, što mu bitno kvari izglede da iz fotelje zakorači u aleju nogometnih besmrtnika. Kada se već kalendarski sve namjestilo u znaku broja tri, red je da u Kustićevu depresiju zavirimo kroz tri sličice.
Dok smo u travnju 2021. godine čitali o rekordnoj zapljeni kokaina u Luci Ploče – pola tone otkriveno je u kontejneru koji je prevozio banane – u redakciji smo se počeli nabacivati okladama.
“Sto kuna da Kolumbijci prije kraja sezone izlaze iz NK Šibenik”, igrao sam se bookmakera pred kolegama koji, srećom, nisu imali sluha za moj crni humor. Da su prihvatili ponudu, ja bih izgubio novac jer su kolumbijski vlasnici kluba na Šubićevcu izdržali sve do prosinca 2021. godine, kada su se ipak evakuirali ostavljajući za sobom nered na svim razinama.
I tada, u prvim danima Kustićeva prvog predsjedničkog mandata, kao i četiri godine kasnije, Šibenik je drugo ime za sve što je kronično trulo u domaćem klupskom nogometu. Za početak, klub je plakatna priča o privatizacijskom neredu kojeg se u ovoj zemlji ne možemo otarasiti niti nakon dvanaest godina punopravnog članstva u EU: one u startu suspektne kolumbijske desperadose na čelu kluba u međuvremenu je zamijenio nešto uglađeniji, ali jednako nepouzdan hrvatski poduzetnik s njemačkom adresom. Nesuđeni reformator, koji je još ljetos paradirao ispred makete modernog novog stadiona, začas je zaglavio na rubu bankrota, tako da nas Nogometni sindikat mjesecima već upozorava na neizmirene dugove prema igračima i trenerima.
Ali dugovi začinjeni oduzimanjem i naknadnim vraćanjem bodova – što natjecanje tri kola prije kraja kampanje pretvara u farsu – nisu jedini problem u priči. Čak i dok ovako nekontrolirano baulja pritisnut teretom dugova, Šibenik se doima kao jedini zreo kandidat za popunu lige 10. Klub ima tradiciju, navijače i plodnu školu koja s vremena na vrijeme izbaci igrače reprezentativnog kalibra poput Rukavine, Schildenfelda, Ademija i Bulata, na čijim se prodajama može izvjesno vrijeme preživjeti. Da, klub je na klocnama i nemamo razloga vjerovati da će dogodine biti u nešto povoljnijem položaju, ali zamislite kako bi završnica SHNL-a izgledala da je lanjski play-off umjesto “narančastih” osvojio junak naše sljedeće sličice.
Prije samo godinu dana Ivan Komak grmio je s novinskih stranica da će osvojiti Ligu prvaka, a onda se do travnja 2024. toliko temeljito razočarao u nogometni svijet da je svoj klub praktično ugasio. Zrinski Osječko 1664 odustao je od natjecanja, povjerenik Josip Brezni ovih je dana zbog toga morao igrati ulogu mrtvozornika. Ispratio je pokojnika u vječna lovišta sukladno paragrafu tom i tom pravilnika o natjecanju i – nikom ništa. U posljednjih pet kola nesuđeni će suparnici Zrinskog upisivati pobjede 3-0 bez borbe, a vodstvo Saveza bavit će se važnijim temama.
Plemenito zamišljena kao prirodna premosnica od amaterizma prema profesionalizmu, jedinstvena 2. SHNL (treći rang natjecanja) brzo je došla na loš glas kao “liga za kladioničare”. Nekidan nakon utakmice Marsonije i Uljanika na lokalnoj televiziji slušamo izjavu gostujućeg trenera u kojoj se poslije poraza zahvaljuje svojim igračima “jer su nakon sedam sati vožnje autobusom izašli na teren i odigrali u skladu s mogućnostima”. Drugim riječima, priča je postala apsurdna jer klubovi bi, kao, trebali ciljati viši razred, a u praksi ne mogu pratiti troškove dalekih putovanja i hotela, kamoli skupih rostera.
Dok utvrđuje teren za novu platformu u kojoj će Dinamo i Hajduk ponovo pod ugovorima držati po pedesetak igrača, razvrstanih u prvu i drugu momčad, Marijan Kustić mudro bi postupio kada bi povremeno svrnuo pogled prema periferiji. Premda je po vokaciji odvjetnik vičan braniti svakakve gadosti, Čeferinu neće biti lako braniti suradnika na visokoj plaći kojem se kod kuće lige raspadaju lančanom reakcijom.
