Odigravši uvjerljivo najbolju utakmicu u mandatu Gonzala Garcije hajdukovci su u nedjelju dvostruko profitirali: osim što su osvojili tri boda odgovorili su i na ono ključno pitanje hajdučke metafizike ovih dana. Ima li života nakon smrti, odnosno hoće li biti nogometa jednom kada u blizini ne bude Marka Livaje? Da, bit će ga i, prema signalima iz Pule, taj bi nogomet čak mogao biti učinkovit i atraktivan.
Zarobljen u vječnom egzistencijalnom grču kao da je izašao iz radionice Alberta Camusa, Hajduk je s vremenom svojim navijačima postao zahvalan izvor trauma, nepresušno vrelo frustracija, dok je nas ostale odbijao jer mu se nogomet uglavnom svodio na negledljivo “kendavanje”.
Smisao bi mu sporadično udahnuo Marko Livaja, jedan iz ladice posljednjih nogometnih romantičara, igrač s ulice koji loptu mazi i miluje, uvijek iz džepa izvlači neko lucidno rješenje, u stanju je donijeti gol niotkud, ali je kroz karijeru bio baš divno neopterećen osvajanjem trofeja. Kada proletite kroz tu riznicu sa srebrninom, shvatite da je Livaja uglavnom podizao kipić “Kapetani biraju” u izboru Tportala.
Otkako je u veljači 2021. zakoračio na Poljud, 32-godišnji napadač pokazao se kao Hajdukov blagoslov jer je oplemenio svakodnevicu kluba i momčadi, nabildao mu marketinški potencijal, vratio ga među izazivače za naslov, ali ove sezone Livaja je više uteg nego prepoznatljivi frontmen. Prije nego što je uslijed ozljede propustio posljednja dva gostovanja (Vinkovci, Pula), postigao je samo jedan gol u SHNL-u (protiv Osijeka) i općenito je ostavljao dojam da ravnodušno korača kroz utakmice. Bit će zanimljivo vidjeti kako će ga Garcia ukomponirati u sastav kada sanira ozljedu jer Livaja sa sobom donosi identitet, a Garcia je taj identitet počeo mijenjati. Njegov je nogomet strpljivi “build-up” iz obrambene linije, ali i i kolektivni visoki presing u kojem se bolje snalazi napadački trojac Ante Rebić, Michele Šego i Iker Almena uz logističku podršku energičnog Rokasa Pukštasa. Identitet momčadi s Livajom na terenu je nešto drugo i svodi se na formulu: gurni loptu Marku, nešto će se već dogoditi.
Uz još poneku reprizu pulske utakmice Hajduk će se brzo naći pred izazovom koji je ljetos dočekao Zvonimira Bobana na ulazu u maksimirski predsjednički ured. Što učiniti s Brunom Petkovićem, naime? Boban je zaslužnom Dinamovu kapetanu decentno ponudio produljenje ugovora – doduše nakićeno setom uvjeta – navijajući zapravo u sebi da će Petković ponudu ipak odbiti. Zašto? Zato što je nogometašev utjecaj tijekom posljednje sezone postao obrnuto razmjeren njegovu doprinosu na terenu, a njegovo poimanje discipline toksično za svlačionicu. Premda kultna figura i sasvim sigurno kandidat za neku buduću Dinamovu kuću slavnih, Petković je odlaskom dopustio Dinamu da se emancipira i krene dalje. Premda su joj se u međuvremenu događala neobjašnjiva propadanja poput poraza protiv Gorice i Lokomotive, potpuno nova Dinamova momčad djeluje zdravije i kompetitivnije od one lanjske.
Fenomen oko Petkovića jučer i Livaje danas nije novost u nogometnim svlačionicama velikih klubova. Priča je bila aktualna još u igračkim danima Johana Cruyffa u Ajaxu, ali je u urbane rječnike ušla tek u vrijeme nogometne postmoderne kao “messidependencia”. Barcelona je, sjećate se, već do 2010. postala neizlječivo ovisna o Lionelu Messiju. U sezoni 2008./09. argentinski je wunderkind zabio ukupno 38 golova za “blaugranu” pa je nakon toga odletio u golgetersku stratosferu. Godinu poslije 47, onda 53, a u najluđoj sezoni karijere čak 73 pogotka u 60 utakmica. Čak i kada je u sezoni 2017./18. usporio i zaustavio se na “samo” 34 gola i 12 asistencija, statističari su izračunali da je Messi izravno sudjelovao u 46 posto svih Barcinih golova, dok je u ostalima imao svoje prste barem indirektno. Logično je da je Messi pored takvog opusa u sljedećem životu postao sportski direktor iz sjene na čiji su zahtjev u astronomski napumpanim transferima kupovani Coutinho i Antoine Griezmann.
Za razliku od Barcelone, koja bi vjerojatno i danas ovisila o Messijevu nadahnuću, samo da je mogla i dalje servisirati taj XXL ugovor, Real Madrid je voljom Florentina Pereza počeo s programom odvikavanja od Cristiana Ronalda. Službeno, razlog su bile Ronaldove godine, približavao se 34. rođendanu, a neslužbeno procjena da poslije četiri osvojene Lige prvaka s njim na čelu momčadi trebaju gladniji asovi. Sljedeća velika priča u ovom formatu upravo se piše na Anfieldu, u glavnoj ulozi je Mohamed Salah. Zaključivši u travnju maratonski dugo cjenkanje potpisom novog ugovora s Liverpoolom, najbolji klupski strijelac ubacio je u nižu brzinu. U jedanaest nastupa postigao je samo tri gola, Liverpool se u međuvremenu pokazao ranjivim, preispituje se vrijednost pojačanja, a još više okopnjeli utjecaj igrača koji je obilježio desetljeće. “Neću biti iznenađen ako već u siječnju Salah potraži izlaz s Anfielda”, ocjenjuje Wayne Rooney…

