Prije nekoliko tjedana HRT-ov stručni komentator Tomislav Ivković, u kontekstu odigranog drugog kola Lige prvaka, tematizirao je lakoću promocije mladih igrača u Europi. Istodobno je to bila kritika domaćem podneblju, gdje mladih igrača ima sve manje.
Ivković je danas savjetnik predsjednika Rijeke za školu nogometa, a o tome govori s pozicije trenera koji je razvio dosta mladih igrača dok je bio trener u Lokomotivi. S tim iskustvom, logično je da njegov stav ima vjerodostojnost, iako je točno i to da je na Kajzerici takva sportska politika standard i egzistencijalna potreba. Kao što su točna još dva faktora: vrhunski rad klupske akademije i izostanak pritiska navijača i javnosti. U takvom okruženju jednostavnije je istrpjeti razvojne procese mladih igrača jer nema pritiska rezultata. S druge strane, postoji veliki pritisak egzistencijalno nužnih sredstava, pa je proizvodnja igrača jedini kvalitetan izvor prihoda kroz transfere…
Sve te situacije, međutim, ne mogu biti uspješne, ili eventualno sjene uspješnosti, da ne postoji činjenično potvrda da se u Lokomotivi, u hrvatskim okvirima, radi vrhunski posao u akademiji. U redu je naglasiti da je šef parade u klubu s Kajzerice Božidar Šikić. No, njegova iskustva i znanja ne bi bila dovoljna da nema kvalitetne suradnike, poglavito u kontekstu omladinskog pogona.
Tamo je već dugo ključni čovjek Jurica Čabraja, 61-godišnji direktor omladinskog pogona, inače brat Silvija, koji se kao trener pokazao na visokim razinama i u prvoj momčadi Lokomotive. Kao simbolika da se, uz promociju mladih igrača, u Lokomotivi promiče i trenerski kadar. Silvijo Čabraja je došao iz tog sustava na Kajzerici (sada u Vukovaru 1991), a aktualni trener, bivši Vatreni na početku trenerske seniorske karijere, Nikica Jelavić, pokazuje se u ovom startnom turnusu SHNL-a kao novo stručno osvježenje. I to uz više tinejdžera i mladih u ranim dvadesetima, koji se, uz iskusniju grupu, razvijaju brzim ritmom.
Kako to obično biva, kada rezultat nije u prvom planu, nego proizvodnja igrača za transfere i osiguranje egzistencije, onda po logičnom slijedu dođu i rezultati viših dometa…
Slaže li se Jurica Čabraja s tom konstatacijom?
– Svoje stavove volim zadržati u okvirima omladinske škole, jer to je moje zaduženje. Dakako da je ona, u klubu koji je sportskom politikom jasno postavljen, jako važna i povezana s dinamikama prve momčadi. Dakle, u omladinskoj školi nama nije prioritet rezultat, nego razvijanje igrača za prvu momčad! Točno je da su rezultati naših mladih kategorija sjajni, i to što smo osvojili naslove u juniorskoj i pionirskoj kategoriji, Kup s juniorima, koji su dostigli i šesnaestinu finala Lige prvaka mladih, ispunjava nas ponosom. No, nije to prvi put da osvajamo naslove…
Nije naravno, ali je aktualno kao pokazatelj i uspješnosti ove “nove” škvadre s Jelavićem, koja je osvježenje lige.
– To je u našem klubu, gdje je stručni lider dokazani znalac Božo Šikić, jednostavno standard. Uz igrače koje smo iz omladinskog pogona promovirali u prvu momčad, neke u reprezentaciju, pa u kvalitetne transfere koji nam omogućuju opetovano ulaganje u mlade, kroz naš sustav se razvijaju i treneri. Silvijo Čabraja je četiri godine bio u seniorima, prije toga radio je Jerko Leko, sada se kroz školu razvio Nikica Jelavić. Ponosni smo na takve promocije jer one maksimalno potvrđuju ispravnost klupskih linija funkcioniranja.
Nabrojao je više igrača, iz više generacija, ali u kontekstu ove priče nisu presudni jer su brojna imena. Šira javnost jako dobro zna Pjace, Šotičeke, Krivake, Šimiće, Majere i ine izdanke koji su iskoračili. Možda njoj nije baš najjasnije odakle takva produktivnost u najvećem gradu s konkurencijom jednog Dinama i brojnih drugih klubova.
– Kad govorimo o načinu funkcioniranja, onda je to prilično jednostavno. Odluke i usmjeravanja dolaze kroz stručne sastanke i analize, u kojima sudjelujem kao direktor, uz koordinatora (donedavno je to bio brat Silvijo, sada je Berislav Pernar, op.p.), trenere i naravno direktora Šikića, čija je riječ uvijek odlučujuća.
Nije baš lako mladim kategorijama odnosno njihovim trenerima, jer mladi koji iskorače odmah idu dalje.
– Istina, teško je zadržati momke u generacijskom kadru 2-3 godine, jer čim pokažu određene vrijednosti, odmah idu u višu kategoriju.
Namećete li u tom sustavu trenerima određeni stil igre odnosno formate ili…?
– Nema nametanja, nego se trenerima prepušta određena autonomija i kreativnost u vođenju. O.K., neki temeljni format igre je 4-3-3 i njegove inačice, ali mi kao klub nemamo širinu, odnosno masu selekcije, kao Dinamo i Hajduk. Također si ne možemo priuštiti financijski zahtjevnija dovođenja talenata. Nekad se dogodi da u generaciji bude, karikirano, sedam ljevaka, a nekad ih nema, no treneri to onda rješavaju onako kako misle da je najbolje.
Primijetili smo jednu nit poveznicu u općem uvjerenju okruženja da nema hitrih odnosno brzih igrača u Hrvatskoj. Lokomotiva naime u pravilu ima nekoliko takvih po “generaciji”.
– Jedan od prioritetnih postulata u selekcioniranju Lokomotive je faktor brzine! Mi to procjenjujemo već od dobi 7-10 godina i, uz osjećaj za igru koju djeca pokazuju, taj motorički element nam je važan. Zato imamo dosta brzih…
Znači, ima ih u Hrvatskoj?
– Naravno da ih ima, negdje više, kao recimo u Međimurju, negdje manje, ali brzanaca se u hrvatskom bazenu može naći. Treba ih samo znati prepoznati.
U tom kontekstu su važni skauti, je li tako?
– Definitivno. Mi smo se u tom smislu organizirali koliko god nam mogućnosti dopuštaju. Pokrili smo skautima cijelu Hrvatsku, pratimo Dalmaciju, Istru, Slavoniju, pa i izvan granica. Imamo mnoštvo ljudi koji su uz nas, sugeriraju i baš smo zadovoljni tim suradnjama.
Vjerojatno vam nastupi u Europi podižu “privlačnost” mladima i povjerenje roditelja.
– Nastupi po europskim turnirima, u Ligi prvaka mladih, svakako snaže imidž naše škole i zbilja osjećamo kako nas se cijeni. Zato i imamo uspješne doselekcije i izvan granica Hrvatske.
Jeste li i vi uvjerenja kako postoji kriza oko mladih igrača u Hrvatskoj?
– Ne! Problem kod nas je što svi žure, svi stalno govore da se nešto mora, sad, odmah. Pogledajmo primjer Stojkovića, koji je rano iskoračio kod nas i otišao u Dinamo, koji naravno ima bolje uvjete i lakše linije prema inozemstvu i za A selekciju. No, kao i svakom mladom igraču, tako je i Stojkoviću još nužno vrijeme nadogradnje da bi došao u realnu poziciju da pokaže svoj veliki potencijal i talent.
Lokomotiva je izrasla po pitanju škole, koliko uvjeti u tome imaju pluseva i minusa?
– Po pitanju uvjeta za rad škole, mi smo jedni od boljih. Na Kajzerici imamo i površine prirodne trave, imamo i novu umjetnu podlogu, dobro smo organizirani i zato se sve uspijeva provesti. Ključni problem su nam reflektori, koje sami kao klub postupno rješavamo.
Kad vi to tako objašnjavate, a sukladno rezultatima koje postižete, odnosno promociji mladih igrača u prvoj momčadi, sve izgleda tako jednostavno. Zašto u Hrvatskoj onda nisu svi tako uspješni? Je li problem u sustavu natjecanja koji se vrlo često mijenja ili…?
– Gledajte, sustavom natjecanja Prve HNL za juniore, kadete i pionire zadovoljni smo. I smatramo da je to po mjeri Hrvatske. Upravo zato mi se čini da česte promjene unutar HNS-ovog sustava natjecanja nemaju logike. Eto, sada se uvela druga liga mladeži, za koju ćemo tek vidjeti koliko je korisna, ali na planu troškova već sada se čini neopravdana. Ovdje iz Zagreba ima klubova koji sada moraju putovati u Dalmaciju, do Dubrovnika, Ploča, Metkovića, a za manje klubove to su ogromni troškovi. Jesu li opravdani?
Bilo je bolje prije?
– Pa je, ispod prve lige sasvim je dobro funkcionirao sustav natjecanja po središtima. Ne znam zašto mijenjaju nešto što je O.K. Može se to drugačije postaviti pa da igrači koji igraju već seniorske minute mogu još do određene granice nastupati za mlađe kategorije.
Jesu li stranci problem zagušenja domaćih mladih igrača?
– Strani igrači, ako imaju potencijale, podižu vrijednost i kvalitetu naše mladosti, jer mladi igraju u jačoj konkurenciji. Uvjerenje i iskustva mi ukazuju da onaj mladi igrač koji ima istinske vrijednosti i potencijal, pronalazi svoj put do seniorske postave i igrat će. Nitko neće zanemariti igrača, ma koliko mlad bio, ako iskazuje takve mogućnosti.
Mislite li da HNS u tom smislu, oko više protoka za mlade igrače, sustave natjecanja i slično, malo sluša one koji stvaraju talente po omladinskim školama?
– Koliko mogu zaključiti u svim ovim godinama koliko se bavim sa suradnicima omladinskom školom, naš utjecaj ne postoji. Odavno sam shvatio da stvari tako funkcioniraju, te se uopće ne želim opterećivati onime na što ne mogu utjecati. S druge strane imamo dobru suradnju s onima koji u HNS-ovim selekcijama imaju odlučne uloge, s Petrom Krpanom, pa direktorom Stipom Pletikosom. Konzultiraju se oko igrača.
Dugo ste šef škole, imate li nekih drugih nogometnih ambicija?
– Jedina moja ambicija je da stvaramo što više talentiranih igrača koje će k sebi pozvati prva momčad, da što kvalitetnije nastavimo odrađivati doselekcije igrača i stručnih lica. Mene to ispunjava velikim zadovoljstvom i sretan sam što mogu raditi u klubu kao Lokomotiva, koji takav posao jako cijeni!
Brat Silvijo je očito “više trener za teren”.
– On je bio važan za mlade igrače kad je bio trener prve momčadi, kao što je puno pomagao kao koordinator u školi nogometa. Pratio je mlade talente, sugerirao one koji su potentni i mogu dalje napredovati, a što treba prepoznati već s 14-15 godina. On voli trenerski poziv i ide svojim putem…
Očito mu dobro ide, kao i Jurici Čabraji u njegovoj domeni, ili sve zajedno kao prepoznatljiva sportska politika kluba koja se pokazala uspješnom i nakon što je prestala biti percipirana kao “sestrica” Dinama. Zapravo je baš ta samostalnost, koja bitno otežava egzistenciju kluba bez navijača i posljedičnih sponzorstava i podrške, pokazala da je na planu razvoja mladih i njihova uključivanja u seniorski nogomet Lokomotiva srušila mnoge mitove tipa “ne može se”. Zašto djeluje kao izuzetak, a ne standard, to je neka druga tema…
