Njega se čeka. On je, pogotovo odlaskom Baturine i Sučića, označen kao – taj. Nositelj igre, rezultata i lukrativnog transfera. Međutim, sva očekivanja, kao i zatrpavanje njegove pozicije, kao i riječi koje se vuku iza njega poput teške ostavštine, izgleda da djeluju na njegove izvedbe. Kriv je, ali i nije. Jer, i breme i očekivanja oko Luke Stojkovića trebali bi se pošteno disperzirati…
Stojković, da se razumijemo, ima sve ono što se u Zagrebu voli vidjeti ili ono što ovom Dinamu, djelomično zarobljenom u sigurnost tri “šestice”, nasušno nedostaje: kad se oslobodi, kad mu puste da diše, kad djeluje u posljednjoj trećini, postane opasan, brz i drzak. U Dinamovu talonu rješenja partije, on je sigurno adut više.
Ali – a u Dinamu uvijek postoji taj “ali” – Stojković je još dečko koji griješi. Nekad previše žuri, nekad predugo drži loptu, nekad ga pojede trenutak. Kao da mu ponekad u glavi zvoni ona rečenica Brune Petkovića o “divljem igraču” ili vrišteća potreba da pokaže da može više. Onda ili zakomplicira ili se izgubi ili, kao u ponedjeljak, napravi glupost.
Da, možda nije čuo zvižduk, no neovisno o tome, crveni karton, drugi ove sezone, koji ga isključuje za derbi, i njegova je greška. I nije problem greška ili strah od nje, on beskompromisno ulazi u duele, igra, riskira, no iako postoji sistemska greška po kojoj ga klub poput Dinama, ili trener poput Kovačevića, treba istrpjeti, u prvoj momčadi na dulje staze, bez brige da će zbog omaške izgubiti svoju poziciju, Stojković ujedno mora pobijediti i samog sebe, onu unutarnju nestrpljivost koja mu skraćuje vrijeme na terenu. Resetirati se, smiriti se, biti mudar.
U svlačionici ga opisuju kao mirnog, radnog, bez viška buke. On nije od onih koji će poput nekih lupati na vrata trenera (ili predsjednika) i tražiti minutažu. Radije će šutjeti. Čekati. I zato je priča o njemu priča o procesu. Luka još uvijek ide tim putem, ponekad krivudavim, ponekad teškim, ali samo njegovim. Divljim? Ne bismo rekli. Ali težim, svakako.
Luka Stojković, naime, od dolaska u klub borio se s ozljedama i prostorom, a onda i prilikom. Posve je jasno da je karakteristikama on “taj”. Još uvijek nježnih godina, on je igrač koji nosi budućnost i u njoj se mora definirati, ali to moraju učiniti i oni koji ga tešu. Razgovorom, šansama. A on, ujedno, oko sebe ima primjera kako se čeka i dočeka prilika.
Mounsef Bakrara je prvi, Alžirac je došao zadnji, kao treća opcija napada, da bi se definirao i danas je igrač koji lomi utakmice. Ili, pak, Vinlöfa, koji je ispočetka dobio priliku pa je nakon zakucavanja na klupu sada opet počeo igrati kao da nije bio u frižideru. Ili Hoxhe, frajera koji je startao s reda za prodaju. Ili Marka Solde, koji očito ne kani odustati. Ili, naposljetku, Noe Mikića, koji godinu dana čeka priliku, da bi je dočekao. Primjer Mikića svojevrsna je poruka i za trenera i stručni stožer i politiku kluba.
Plesao je između odlaska i ostanka, juniorske momčadi i posudbe, nakon ozljede Valinčića nije bio “prvi pick”, morao je istrpjeti pokušaje s Lisicom i Theophileom, da bi napokon dobio priliku i sada je, eto, ovdje. Kao poruka onima koji odlučuju da klincima valja dati šansu, jer to je, kao što smo nekidan napisali, put bez alternative.
Luka Stojković je egzemplar te definicije. Dinamo je trpio, i istrpio, mnoge, da bi kasnije od njih imao koristi. Igračke, rezultatske, transferne. Stojkovićev crveni, pritom, odraz je i njegove potencijalne psihološke klackalice. Iz kluba, ujedno, jučer kažu da je na sastanku u utorak nakon Gorice dano do znanja kako mu vjeruju i da mu je pristup dobar.
I da je i taj pristup, bez obzira na isključenje, orijentir drugima. Ako je tako, to je jedini način na koji se treba formirati razvoj dečka koji ima “ono nešto”. I čija karijera vapi za okidačem kako bi se razvila u smjeru koji je očekivan. Smjeru od kojeg će imati koristi i Dinamo, pa i hrvatski nogomet potencijalno.
Ali načelna vjera u sljedećem periodu morala bi biti potaknuta i statusom, minutama, podražajima koji su “nulta točka” njegova razvoja. Uz samosvijest vlastitih grešaka, to je recept napretka koji se (pre)dugo očekuje.
