Bilo je prilično predvidljivo da će značajnija investicijska aktivnost u kontekstu gradnje stadiona izazivati uobičajene podjele. Oni koji su nogometni fanovi, strastveni pratitelji domaćih klubova, uvijek prisutni (i) na oronulim tribinama (pra)starih nogometnih nam građevina, sa sjetom gledaju svijet u sličnim situacijama. Stadioni se grade, komfor je vrhunski, zaštićeni su gledatelji od loših vremenskih prilika, sadržaji unutar objekta su različiti i privlače publiku, dakako i na potrošnju.
Hrvatski nogomet je u reprezentativnom smislu dohvatio pratnju tog svijeta. No, taj nogomet je i te kako ovisan o domaćoj verziji najpopularnijeg sporta. Kako se prema njemu odnosimo, tako će biti i tom reprezentativnom, a na kojeg se svi vole pozvati. Eto, država je nakon 33 godine “uskrsnula” u ideji da se nogometu pomogne tako da se infrastruktura podigne na višu razinu. Onu koju zaslužuje nogomet ne samo u kontekstu rezultata, nego prije svega u kontekstu publike, navijača.
Zašto se u nas uvijek javljaju javno vrlo glasni prijepori oko sportskih građ(evin)a? Promatrajući zbilju jedne iznimno nogometne nacije, kakva je Italija, spoznaje se da nismo jedini čudaci u tom pristupu. Italija je već bila domaćin SP-a i EP-a, i finala Liga prvaka, ali joj je nogometna infrastruktura na očajnoj razini. Stadioni su, osim par novijeg doba gradnje (Torino, Udine, Reggio Emilia), stari, nefunkcionalni i na planu sigurnosti vrlo rizični.
Neki je dan predsjednik UEFA-e Čeferin vrlo jasno dao do znanja Talijanima da zbog loših stadiona i malo aktivnosti na poboljšanju, može doći u pitanje domaćinstvo (s Turskom) Eura 2032. Nakon što su nanizali čak tri ciklusa bez nastupa na Mundijalu (!) bio bi to ogroman udarac talijanskom nogometu. Problem je tamo što klubovi žele graditi nove stadione, ali birokracija i razne institucije koje štite povijesne građevine iznimno snažno koče te investicije. Država u tom smislu nije još uspjela pomiriti “strane” i stvoriti preduvjete za brži hodogram tih projekata. Primjer u Milanu, gdje dva kluba, Inter i Milan, godinama vode borbu s institucijama da bi dobili dozvolu za gradnju novog stadiona, jasno ukazuje kompleksnost i uzroke tih infrastrukturnih limita u calciu.
Inter i Milan su svjetske veličine, pune stadion praktično svaka tri dana, ali unatoč tome društvene institucije i razniji lobiji kontinuirano remete projekt koji bi donio novi stadion pored sadašnjeg, kojeg bi se u tri četvrtine srušilo. Konzervatori i institucije koje “štite povijest i nasljeđe” čine sve da to zaustave.
U Hrvatskoj su razni “konzervatorski” akteri vrlo aktivni kada se treba problematizirati sportsku gradnju. Kao da prevladava logika da je nešto povijesno po definiciji važno i kada postaje očito da je vrijeme učinilo svoje. I kao da i tada povijesno važno ostaje dovoljno samo sebi, pa koči ono što je važno za budućnost. I za Maksimir postoje takve vrste prijepora, iako već dugo stadion izgleda kao noćna mora. Sada je aktualna i tematika oko Poljuda. Tko god prati zbilju Poljuda, kao i onu Maksimira, zna da su to dva relikta povijesti, i da u suvremenosti predstavljaju nefunkcionalne, za sigurnost opasne građevine.
Maksimir i Poljud su izvori generacijskih emocija i povijesnih događanja koji su diktirali energiju društva. To vrijeme je prošlost. Danas je stadion sinonim za okupljanje ljudi tijekom cijelog tjedna, a ne samo nedjeljom na utakmici. To je nužnost da klubovi korisnici prihoduju novac, to je imperativ da se može financijski održavati objekt, to je logika da se privlači mase. Bez takvih funkcionalnosti stadioni ostaju ono što su bili u socrealizmu i novijoj hrvatskoj povijesti, a to je stalni trošak za porezne obveznike. Koji pohode te objekte i morali bi imati barem minimum komfora kakav svijet danas podrazumijeva.
Konzervirati vrijeme se ne može, stoga nogometu trebaju nogometni stadioni po današnjim kriterijima, a ne “spomenici nečega”, koji ionako samo propadaju.
