Sve je rečeno o igri, udarcima, kornerima, promašajima i drugim okolnostima poraza Dinama u Puli (2:1). Ono što je možda nužno naglasiti su neki drugi “detalji”, a koji mogu adresirati put rješavanja očitih teškoća u modroj momčadi. Krenut ćemo od jednog naoko banalnog prizora…
Nedugo nakon što je postigao prvi pogodak, Salim Fago Lawal, uvijek prvi u presingu suparnika, zaletio se prema McKenni. U želji da mu uzme loptu, skliznuo je i nenamjerno pokosio škotskog reprezentativca. McKenna se bez ikakve reakcije odmah podigao i izveo slobodni udarac te nastavio dalje igrati. Što je čudno? To što neki drugi igrači Dinama, po uzoru na mnoge u HNL-u, stalno dramatiziraju u duelima, reagiraju prema sucima, nesportski prizivaju kartone, podvikujući od “bola” (Vinlöf), a ako im akcija teče dalje, odmah se pridignu i jure.
Recimo, Stojković često djeluje tako da nešto dobacuje sucu, suparničkim igračima, požuruje ih, kao što to recimo radi i Kulenović kad pritišće suca. Onda imate igrače kao na primjer Beljo, koji se smije samo kad postigne gol, a ima tugaljivo lice u svakom promašaju ili akciji koja nije išla po želji. Primijetilo se kako i Zajc nešto prigovara suigračima, Lisica se požalio prema Dominguezu zašto ga ne duplira, Nevistić je reagirao prema Lisici kada je pao prvi gol…
Scott McKenna je igrao Premiership, La Ligu, dva Eura. Njegov pristup je fokusiran, borben i neopterećen folklorima tipa sudačkih prigovaranja i pritiskanja, simuliranja, kuknjave ili jaukanja. Škot je vjerojatno doprinio drugom pogotku Lawala, jer ga je centaršut preletio. Dogodilo se, okrenuo se i nastavio je dalje, svjestan da od “predstava ljutnje” nema ničeg. Igralo se još 70-ak minuta, dovoljno da se stvari preokrenu. Slično je reagirao i Bennacer, kojem je u jednom duelu Maurić izbio loptu i onda složio šansu za Frederiksena. Alžirac je pao, nije jauknuo, niti pozivao suca da reagira, pogriješio je. Ide se dalje. Bennacer je također igrao na “ozbiljnim razinama”…
Osnovni dojam koji se na Drosini mogao steći o modroj momčadi, a koja je nota bene bila dominantna i mogla je uz realizaciju šansi uzeti najmanje remi, jest da nije momčad. Upravo spomenuti “govori tijela”, u raznim verzijama, kao i performans Mišića protiv Rijeke, ukazuju da je modri tabor pod pritiskom nervoze, nemira, uslijed čega i dolazi do manjka homogenosti i kompaktnosti. Dva faktora bez kojih nema natjecateljskih iskoraka.
Je li čudno da se ti faktori nisu prepoznavali u početku sezone? Nije čudno jer su stvari za Dinamo krenule odlično s četiri pobjede, a poraz od Gorice brzo je kompenziran pobjedom na Poljudu, pogotovo izvrsnim europskim startom i uvjerljivošću prezentacije. Tada kao da su se zaboravile dvije stvari.
Prvo, da je Dinamo na početku procesa stvaranja nove grupe igrača za željene trofejne i euro iskorake, te da dovođenje 15-ak novih igrača, uz isti broj odlazaka, ne može odmah donijeti homogenost grupe, stabilnost i kompaktnost igre. Drugi važan faktor je što se nakon 2-3 mjeseca igranja, u širem kadru počinje prepoznavati hijerarhija i da oni koji nisu ispunjeni statusom postaju začetnici nezadovoljstava. Čim rezultat osnaži negativnu komponentu, takva se nezadovoljstva šire kao požar…
Trener Mario Kovačević je u svojoj karijeri imao jednu prepoznatljivu komponentu izvan tehničko-taktičkih postavki. Kao trener Varaždina i Slaven Belupa stvarao je ozračje zajedništva, a što bi doprinijelo da se moguće kvalitativne manjkavosti kompenziraju kolektivnim pristupom. U velikom klubu kao što je Dinamo do takvog je ozračja nemoguće doći nakon dva mjeseca potpuno nove grupe.
Pogotovo je teško stvarati ih jer su taštine, hranjene i preko vanjskih utjecaja (mediji, menadžeri, pažnja na tržištu i posljedični razni interesi…) bitno kompliciranije nego u manjim sredinama. Najvažniji faktor koji jača grupu je kvalitetan rad, pravedan odnos prema svakom pojedinačnom učinku i, dakako, natjecateljsko napredovanje. Kad je potpuno nova grupa na okupu, onda početni, svejedno dobar ili nedobar rezultat, kako se vidi upravo iz slučaja Dinama (odličan start pa pad), ne može biti objektivni pokazatelj napredovanja procesa homogeniziranja grupe. To se može dogoditi kroz vrijeme, u kojem će se iskristalizirati pristupi, voljni momenti, kolektivni duh i posljedično kvaliteta prezentacije pojedinaca. I to kroz razne izazove i reakcije u teškim trenucima, porazima ili euforiji pobjeda. Te procese nitko nikada nije mogao ubrzati jer se vrijeme jednostavno ne može mijenjati…
Dinamo je klub koji ima najveći proračun, najveće okruženje, najviše trofeja, najviše europskih uspjeha. Zato je Dinamo pod stalnim pritiskom, svejedno govorimo li o medijima, široj javnosti, opozicijama, navijačkim očekivanjima i reakcijama, ili o suparnicima koji su uvijek posebno motivirani da se na Dinamu dokazuju. Svaki onaj koji je došao u priliku biti dio takvog kluba, treba znati da uz privilegije (sportski i materijalni status, pozornica bliže reprezentaciji, inozemnom angažmanu, popularnost) ide i prtljaga tih pritisaka. U okruženju Modrih vječne su turbulencije, i kad su se osvajale titule, i kad se gubilo.
Lako je filozofirati kad stvari idu dobro, lako je kukati kada ne ide dobro. Realnost je da je teško nositi dres, opravdati povjerenje i živjeti taj stalni pritisak u i oko Dinama. Upravo zato, tko ne može prihvatiti tu zbilju, objektivno ne može iskoračiti. Tko se pokaže čvrstim i kvalitativno ispunjava očekivanja, logično postaje visoka vrijednost.
Svima u klubu, počevši od najodgovornijeg redatelja Dinamove zbilje, predsjednika Zvonimira Bobana, preko trenera Kovačevića do igrača i svih pratećih kadrova, stoga mora biti 100 % fokus na rad, teren, svoje igre i pristupe. Sve ostalo, i svi ostali utjecaji, neizbježno i tradicionalno, krote se napredovanjima u spomenutim okvirima. Odnosno, gubi se status ako se ne napreduje.
U trenutačnoj prvoj ozbiljnijoj krizi tog procesa, kada zapinje i kada taštine diktiraju neraspoloženja i alibi priče, zapravo se testiraju i vrijednosti i limiti pojedinaca. Simbolički rečeno, pristup McKenne, s atributom “dalje u borbu nakon greške”, kao što je to bilo lakše nakon pobjeda, jedini je pravi put za gradnju čvrstih temelja nove i logične ambicioznosti Dinamova planeta. Tko ga ne slijedi i ne može prihvatiti snagu kolektivne priče kao prioritet da bi se individualno ispunio, otpast će po putu. I to je sva nauka tog pojma, proces, odnosno logike da za njega treba vremena da se vidi tko napreduje, a tko ne…
