Ima od toga već i desetljeće, otišli smo na pomoćni teren Poljuda pogledati prijatelja koji je tada bio među vratnicama Hajduka na jednu utakmicu kadetskog uzrasta. Generacija je to bila u kojoj su igrali Stipe Radić, Ante Palaversa, Leon Kreković, redom tada djeca koja su kasnije okusila seniorski dres voljenog im kluba. U vrhu napada te momčadi bio je Michele Šego. I uredno bio najbolji igrač te ekipe. Stvarao je razliku u svakom dodiru, odskakao fizikalijama, ali i znanjem. Puno je tu bilo kretnji, napadanja prostora, pritiska na posljednju liniju i otvaranja. Bilo je zapravo prije deset godina sve što se događalo i u Puli proteklog vikenda.
Hajduk je pregazio Istru, a junak utakmice s dva pogotka bio je baš Michele Šego. I to na poziciji “špice”, najbliže golu, s karakteristikama modernog napadača. Ne čudi nas uopće što je baš u toj ulozi odigrao najbolju utakmicu u dresu Hajduka jer mu to uopće nije neprirodno okruženje. Baš naprotiv, osjeća se on u njemu jako komforno. Pa cijelo nogometno nastajanje vezano mu je za poziciju centarfora i većinu nogometnog znanja stekao je najbliže golu. Kako je bio u nastajanju, logično je da se kasnije usavršavao.
HNL sladokusci poznaju ga kao krilo jer je na toj poziciji stekao ime u našem nogometu, ali na toj poziciji je s godinama “naučio” igrati. A pozicija napadača zapravo mu je ona prirodna, izvorna. Samo, malo je tko to znao obzirom na to da je Šego automatizmima naučio igrati na krilu. No, on je kao golobradi mladić u ulozi napadača sanjao o velikim klubovima, svjetskim gigantima. Zbog svega navedenog uopće nije čudno što je u Puli zasjao kao napadač. I nije čudno što je izgledao kako je izgledao. Radio je sve ono što je radio cijelo djetinjstvo. Uvijek je imao nos za gol, najviše volio napasti dubinu i prostor, a obožavao je i duel-igru.
Sve segmente u kojima je 15-godišnji Michele dominirao kao dječak demonstrirao je 25-godišnji Michele izludivši jednog od najboljih stoperskih parova lige u liku Marešića i Koskija. Nije im Šego dao disati, konstantno se kretao, bio opasan i nemiran. Radio je sve što jedan moderni napadač radi. I baš je simpatična spoznaja po kojoj je najbolje od sebe dao baš kao napadač, u ulozi u kojoj je još kao dječak bio najbolji. Reakcija kod njegovog prvog, a Hajdukovog drugog gola je prava golgeterska.
Udarac iz prve u gužvi i ciljanje suprotnog kuta jer je vratar bio u raskoraku. Zaista klasna egzekucija, što isto ne čudi jer je to uvijek u sebi imao. Garcia je manirom rutinera poslao Šegu tamo gdje su svi očekivali Rebića i odmah u startu zbunio Puljane. A i jedan i drugi su to dočekali s oduševljenjem. Jer, Rebić se najviše voli okomito sjuriti prema golu pa onda razliku činiti na prodornost i vlastitu konstituciju, dok Šego ima moć ponavljanja i onu centarforsku hitrinu, nemirnost. Najdosadniji su napadači koji se konstantno kreću, pa makar i bez lopte. A što tek reći o zidu koji je Šego napravio ispred Marešića prije udarca Almene i tako Španjolcu omogućio da pita Kolića iz kojeg će kuta mreže izvaditi loptu…
No, u cijeloj priči dolazimo do sljedeće “dvojbe”. Kad se Marko Livaja oporavi, pozicija centarfora trebala bi biti kapetanova. A kako onda uklopiti u tu priču ovakvog Šegu i ovakvog Rebića? Da se razumijemo, mjesta u momčadi Hajduka za Marka Livaju će biti i mora ga biti. Ali, očigledno je Šego bolja “špica” no što je krilo, ma koliko golova na njemu zabio i asistencija podijelio.
Garcia je zapravo utakmicu prelomio još i dva dana ranije. Kada je odlučio Šegu postaviti na poziciju gdje mu je zamirisalo svo njegovo vrlo uspješno hajdučko djetinjstvo. Tada je 15-godišnji Šego pucao od samopouzdanja i bio nezaustavljiv. A takvo što demonstrirao je i kao 25-godišnjak u Puli za ogromnu pobjedu Bijelih.
