One sezone kada smo osvojili naslov s Rijekom u zimu smo prodali najboljeg stopera Mateja Mitrovića u Bešiktaš za 4,5 milijuna eura. Dobro se sjećam sastanka poslije tog transfera. U stanu Damira Miškovića u Dubaiju sjedim u društvu predsjednika i trenera kad Matjaž Kek kaže: “Damire, sad moramo dovesti još boljeg igrača.” Ja pitam koliko novaca imamo na raspolaganju, a Mišković odgovara – ništa. I svejedno smo doveli Župarića i Kulušića pa na koncu uzeli titulu. Hoću reći, Rijeka nikad nije ovisila o samo jednom igraču. Klub će pronaći odgovarajuću zamjenu i za Niku Galešića…
Spletom okolnosti namjestilo se da razgovor s Ivanom Manceom vodim jutro nakon što su na Rujevici osvanule uvredljive poruke predsjedniku Rijeke, jer je konkurentu u borbi za naslov prodao najboljeg stopera. 41-godišnjak je već dvije i pol godine sportski direktor Göztepea, ali jednim okom uvijek mjerka najdraži klub. Sada iz Izmira telefonski prema Rijeci šalje porciju apaurina ratobornim navijačima i usput brani Miškovića.
– Predsjednik se bori jer iskreno voli taj klub, iako je objektivno u nemogućoj situaciji. Dugoročno Rijeka na ovoj Miškovićevoj rezultatskoj razini može opstati samo na dva načina: prvi je da klub postane filijala nekog bogatog inozemnog kluba, a drugi da investitor iz svijeta biznisa, u okviru veće priče o razvoju luke ili izgradnji hotela, kao obvezu u paketu preuzme i nogometni klub. Znam da su neki pregovori u tom pravcu vođeni, ali uvijek su zapinjali na brojkama. Gdje je tu naša matematika, pitali bi ljudi iz međunarodnih fondova. I meni je kao sportskom direktoru vrlo dobrog turskog prvoligaša teško pronaći matematiku ako poželim igrača Rijeke, jer on je višestruko skuplji od profilnog dvojnika iz, recimo, Brazila. Meni je puno lakše za bitno manji novac pronaći kvalitetu u Brazilu, koji ima više sudaca nego mi registriranih igrača i nogomet je zaista ozbiljna industrija. Danas i manji hrvatski klubovi poput Slavena uspijevaju prodati igrača za 1,3 mil eura. Nekad bi takve igrače uzimala Rijeka za 300 tisuća i poslije na njima zarađivala.
Uz Darija Srnu kao zastavno lice Šahtara, Mance se posljednjih sezona isprofilirao kao jedini Hrvat u top ešalonu sportskih direktora. Crta kadrovsku politiku kluba iz Izmira i sjajno mu ide. U subotu je Göztepe kao četvrta momčad turske lige držao u šahu vodeći Galatasaray.
– Poraženi smo 1-2, ali zakinuti smo za jedanaesterac u posljednjoj minuti, to je ovdje preraslo u mali skandal. Klub je bio drugoligaš kada ga je preuzela grupacija Sport Republic, a u međuvremenu je preselio na novi stadion i nastavlja rasti. Uvijek smo rasprodani, imamo najveći broj sezonskih pretplatnika nakon velikog trojca iz Istanbula, a sljedeći cilj je ugroziti njihovu dominaciju i igrati Europu. Nemamo mač nad glavom, dok trčimo za rezultatom želimo razvijati igrače i zato imamo najmlađu momčad u ligi. Generalno, dojmovi su izvrsni, Izmir je turistički grad na moru, život je vrlo ugodan.
Zaposlenik ste Sport Republic grupacije kojom upravlja srpski milijarder Dragan Šolak uz pomoć danskog partnera Rasmusa Ankersena?
– Za razliku od City ili Red Bull grupacije ovaj je projekt još uvijek na razini startupa. Postojimo tri godine i trenutačno kontroliramo Southampton, Valenciennes, Göztepe i jedan afrički klub. Ankersen je prvi uspjeh imao s Midtjyllandom u Danskoj nakon čega je preselio u Brentford.
Vi ste onda neka vrsta alternative sazidane na ‘moneyball‘ pristupu?
– Oko toga se stvorila fama. Nije naš posao samo data i brojevi, prije je to kombinacija u kojoj klasični skauting dobija potvrdu kroz brojeve. Nema u toj priči posebnih tajni. Najveća tajna je stabilnost i jasna strategija, a čovjeku treba i malo sreće. Naš je cilj samoodrživost. Uzimamo mlade, čak ekstremno mlade igrače, i razvijamo ih kako bi na njima zaradili da možemo kupovati nove.
Kakav nogomet igra Göztepe?
– Dinamičan, fizički moćan, s puno intenziteta. Kada smo preuzimali klub postavili smo si pitanje: što je naš identitet? Ovo je klub iz radničkih četvrti Izmira, ljudi ovdje hoće fajterski nogomet, cijene igrače koji će iskrvariti za momčad. Uoči Galatasaraya trener je na sastanku rekao igračima: “možete dobiti pet komada, samo mi nemojte sjediti u šesnaestercu da se sutradan moramo crvenjeti…”. Na povratku nas je pred stadionom usprkos porazu dočekalo nekoliko stotina navijača. Za naš su stil važni i prekidi, taj odjel u stožeru pojačali smo našim Faustom Budicinom. I upravo sam dobio statistiku prema kojoj smo 4. momčad u Europi po efikasnosti iz prekida.
Iz Manceova iskustva ključna osoba u komponiranju uspješne sportske politike je…
– Trener, bez konkurencije. Ne kao prvi u hijerarhiji, nego kao gazda momčadi. Odličan trener od slabijih igrača zna stvoriti homogenu grupu, a slab trener će vam pokvariti i klasne nogometaše. Naš klub je u bugarskom treneru Stanimiru Stoilovu pronašao sjajnog stručnjaka. Njegovo ime ne zvoni široj javnosti, ali vodio je klubove u grupi Lige prvaka. Ima znanje, iskustvo, odličan je psiholog.
Vrijeme prijelaznih rokova je stresno razdoblje u životu trenera i sportskih direktora. U Dinamu smo upravo svjedočili razlazu od trenera čija se vizija nije podudrala s onom sportskog direktora?
– Dok razgovaram s kolegama, ponekad mi kažu kako trener ne smije sudjelovati u transferima. Suludo! To mi je kao da mehaničar Formule 1 ne konzultira vozača kakav je bolid. Nikad sebi nisam dopustio potpisati igrača bez trenerova dopuštenja, ali isto tako ne bih niti njemu dopustio da mi slaže roster jer trenerov je posao činiti momčad i igrače boljima. Ključ priče je u ‘day by day‘ komunikaciji. Treba na dnevnoj bazi njegovati taj odnos, barem do one sekunde kada je već i treneru jasno da više ne drži momčad pod kontrolom. Prepoznati trenutak često je najteži dio posla, jer svi smo krvavi ispod kože, imamo svoja ega. I zato sam najponosniji što sam sa svim trenerima s kojima sam radio kasnije ostajao u odličnim odnosima, čak i kada sam ih morao mijenjati.
Hrvatski klubovi u posljednje vrijeme učestalo u inozemstvu regrutiraju sportske direktore. Za kratko vrijeme prodefilirali su ovdje Branco, Nikoličius i Boto, sada je u Hajduku aktualan Vitali?
– U inozemstvu je to veliko tržište, kod nas se priča tek razvija. Nacionalnosti ne igraju ulogu otkako je nogomet postao globalan, na koncu ja sam stranac u Turskoj i nažalost gotovo jedini Hrvat, jer svi su ludi za Portugalcima, Španjolcima, Talijanima. Prednost stranca je što nema dodir s okolinom, manje je izložen pritiscima. Ali bio stranac ili domaći, sportski direktor može računati da će biti nepopularan. Izostane li rezultat, na tebe će se sručiti drvlje i kamenje, dok će lovorike u slučaju titule ponijeti trener i igrači.
