Damir Mišković, posve neočekivano, u srijedu navečer dobio je još jedan veliki argument svoje poslovne politike – jer, kada mu netko uoči starta sezone i euro-očekivanja, postavi pitanje “zašto si sve rasprodao”, riječki “patron” može se zavaliti u fotelju i govoriti o financijskoj bilanci dok iza njega, kao “soundtrack”, ide snimka utakmice Rijeka – Shelbourne.
I mogu, možda, navijači rogoboriti, novinari se pitati, treneri zapomagati, ali Mišković može ostati miran. Iza njega su, dakle, ljeta velikih prodaja. Samo lani, eto, Rujevicu su redom napuštali Ivanović, Labrović, Hodža, Obregón, Krešić, Mitrović…, Rijeka je natrčala prvo na Elfsborgovu švedsku minu, a onda je Olimpija detonirala ljubljansku bombu. Šrapneli su frcali Kvarnerom, a najviše ih je primao upravo prvi čovjek kluba. No (vječna) pancirka ostala je neprobijena:
– Svi znate kako radim, zakon tržišta je alma mater ove Rijeke. Bio i bit će…
A onda je Radomir Đalović pronašao u sebi domaći alter-ego trenerskog superjunaka i odveo “fiumane” na dvostruki tron. Igrajući iznad svih mogućnosti, koristeći greške suparnika, njihovu anemičnost, slabost, zasićenost, manjak energije, rješenja… Da, u dlaku sve ono što je prekjučer iskoristio Shelbourne protiv njih. Momčadi koja je ostala na okupu, koja nije rasprodana, s nadom da može proći u Ligu prvaka, vjerom u Europsku ligu, a onda i konačnom ambicijom te, utješne, Konferencijske lige. Nakon uvodnog dijela sezone, i ta se “konfa” sada čini golemom.
Damir Mišković napravio je sve suprotno od onoga što inače čini, ali za razliku od Georgea Costanze, njemu taj plan nije uspio; u svlačionici su i dalje Fruk, Janković, Radeljić, Zlomislić, otišli su (tek) Selahi i Djouahra, no momčad se, za razliku od inače – pojačala: Husić, Tiago Dantas, Lasickas, Ndockyt, Jankov, Jurić…, a rezime 7. kolovoza jasno kaže da je Rijeka transferno u ovom “mercatu” u minusu od 750 tisuća eura.
Prva utakmica s Ludogorecom mnogima je pružala bitno oprečnu perspektivu, ali onda je uzvrat u Bugarskoj, na stranu suci, pa i Belupo koji je pao na “silu”, a konačno i irska pljuska usred Kvarnera, otkrila malo drugačije okolnosti. Nešto, očito, ne štima. Taktički, igrački, ali i željom, idejom, htijenjem. Šesta utakmica bez europske pobjede možda šapuće i o Đalovićevom euro-kompleksu, no viče i o potencijalno sistemskom problemu. Jesu li se, zapravo, možda igrači toliko zasitili, jesu li se toliko ispraznili da čekaju odlaske i nove izazove, ili se nisu podesili, tek treba vidjeti.
Naravno, Rijeka je i u uzvratu favorit, no izlazak na ovosezonske europske daske koje život i novac znače, otkrile su da ako je nogomet kazalište, onda su Irci igrali kao gladni statisti, a Riječani kao glavni glumci koji su zaboravili tekst.
S time da je Osijek pred vratima… Europski, doista bi se trebala dogoditi opća kataklizma da aktualni prvak Hrvatske u sljedeće tri utakmice ne uspije padobranom doskočiti barem do Konferencije, s obzirom na to da je ispred njih još jedan Shelbourne, a u slučaju pada ili prvak Ovčjih otoka Vikingur, ili Sjeverne Irske Linfield. No, opet, ovo nije tek poraz. Ovo je podsjetnik – na to da Europa nije sentimentalna te kako ime i šampionska inercija ne donose pobjedu, kao i na to da svaka prilika prođe ako je ne zgrabiš kao da ti je posljednja.
U cijeloj priči, pak, o Damiru Miškoviću svatko može misliti što hoće, ali ovaj mu put nitko ne može reći niti “a”. Zadržao je glavne poluge, odgađajući transfere, doveo je dodanu vrijednost, stao je iza ideje “europske Rijeke”. On ovo, u svojem stilu, neće smatrati katastrofom, neće se sigurno postaviti niti pitanje trenera, jer to je i jedino realno, ali opet – postavit će i sam sebi pitanje odmaka od samoga sebe. Čemu, konačno? Uostalom, ova utakmica detektira još nešto, i važnije: Hrvatska je prošli tjedan bila među posljednjih pet nacija prema prikupljenom nacionalnom koeficijentu, u društvu Luksemburga, Walesa, San Marina… A sve ove godine dokazuju da Shelbourne, eto, nije anomalija, već potvrda Gzira, Tobola, Kizilžara…, s kojima SHNL može uživati u neizvjesnosti, ali ipak ne i kvaliteti.
Tijekom i nakon Ludogoreca, pisalo se o riječkoj nadi, koja je trebala poslužiti kao vjetar u leđa, no šokantno zvuče obrazloženja o nikad lakšem i boljem ždrijebu, ne samo Rijeke, već i Hajduka, dok recentna prošlost vrišti o problemima i činjenici da se HNL, prije bilo kakvih europskih okršaja, mora primarno suočiti – sam sa sobom. Ne tvrdimo da je realnost kako je Shelbourne bolja momčad od Rijeke, ali sve ove šamare ne shvaćamo dovoljno ozbiljno. Uz činjenicu da cijelo vrijeme sve kao lokomotiva gura Dinamo. Liga nam je, zasad, 21. u Europi, no i njoj prijeti opasnost pada za još nekoliko mjesta, iza sada već boljih Izraela ili Cipra, s prijetnjom Srbije, Mađarske, Slovačke. Liga koje gledamo s podsmijehom. A ponajprije bismo trebali pogledati sami sebe.
Kada je sustav izgrađen na improvizaciji, a ne jasnom planu, što drugo, zapravo, uopće očekivati? A u svemu tome, eto, i Mišković, odnosno Rijeka, ove se sezone naklonila improvizaciji, umjesto razrađenom planu. Rezultat još, doduše, nije katastrofičan. Ili…?
