Sjetili smo se nakon utakmice s Italijom postolja u Rusiji. Luka Modrić je na tom Svjetskom prvenstvu, na kojem smo osvojili srebro, proglašen najboljim igračem. Kakav je to bio nevjerojatan pothvat, naš zlatni dečko, zlatna lopta, zlatno sve, dodirnuo je vrh nogometnog globusa. I nikad nećemo zaboraviti njegovo lice.
Kad je Luka Modrić primao nagradu za prvog igrača Mundijala, bio je – tužan. Spušteni pogled, govor tijela kao da je primio neku lošu vijest. Izgubili smo finale u Moskvi, nismo postali prvaci svijeta, Modrića je to jako pogodilo. Nije mislio na sebe, na svoj izbor najboljeg na svijetu, tuga je izlazila na način da su je svi gotovo mogli dodirnuti.
Nakon utakmice s Italijom zastala nam je “knedla u grlu” kad smo vidjeli našeg velikog kapetana kako suznih očiju daje izjavu poslije primljenog pogotka u zadnjoj sekundi. Izgledao je Luka kao da je u njemu kamion boli kojeg više nije bio sposoban držati u sebi. Kao da je osjećao neizdrživi pritisak, suze su probijale kroz pukotine tjelesnog oklopa. Ljudima je uglavnom neugodno kad izgube kontrolu nad suzama. Luki nije bilo, njegove suze obišle su cijeli svijet. Sve portale, ušle su u sve izvještaje, o njima se priča još i danas. Modrićeve suze nisu bile maska, bile su istinite. Najveći hrvatski nogometaš svih vremena se slomio. I onako, skroz iskreno, Modrićeve suze su boljele više nego onaj pogodak Talijana na samom kraju utakmice.
Zar je baš sve moralo završiti na tako okrutan način za našeg kapetana? Kako se sve u sekundi promijeni, kako se radost može pretvoriti u neizmjernu tugu. Luka iz jedanaesterca nije zabio Donnarummi, ali je ubrzo pogodio mrežu. Taj gol vodio nas je u drugi krug, u osminu finala. Modrić je bio junak, junačina. Kakva je to samo bila priča. Golom Donnarummi je postao najstariji igrač koji je zabio u povijesti Eura. Cijela Hrvatska i drugi dijelovi svijeta u kojima su naši navijači u trenucima dok se čekao kraj utakmice bili su “grad vječne radosti”. A onda su se, u toj prokletoj sekundi, pretvorili u dolinu suza, koju su još više potopile Lukine. Taj ponedjeljak pamtimo ćemo baš po Modrićevim suzama. Mnogo više nego po tom Zaccagniju, koji je zabio svoj najvažniji, a za nas jedan od najtragičnijih golova.
Vjerojatno nisu s Lukom plakali samo svi oni koji vole Hrvatsku, nego i mnogi drugi ljubitelji nogometa širom svijeta. I pitali smo se nakon utakmice jesu li te suze najavile oproštaj kapetana od vatrenog broda? Ne bi zapravo bilo u redu. Luka se ne smije oprostiti su suzama. Zapravo može, ali s onim radosnicama, onima koje mame smiješak. Neka to bude na nekoj drugoj utakmici. Ne na ovoj tragičnoj u Leipzigu…
