Maksimir se nakon sušne sezone transformira u građevinsku zonu. Opsežni zahvati i reforme, pak, ne slijede (još) na infrastrukturi i betonskom starcu – čiji bi moderniji nasljednik trebao niknuti za četiri godine na istom mjestu – nego u kadru i utrobi novopečenog hrvatskog doprvaka. U potrazi za vještim izvođačem radova i rekonstrukcijom dojučerašnjeg šampiona, koji je obje titule morao prepustiti Rijeci, izbor Bobana graditelja jest – Super Mario.
Svestranost i prilagodljivost, preciznost i brzina, inovativnost i vještine. Osobine koje odlikuju fiktivnog junaka iz japanskih videoigara, “par excellence” majstora u rješavanju građevinskih rebusa, one su i koje je Zvonimir Boban detektirao u Mariju Kovačeviću. Suze stratega iz Jablanice na Rujevici su simbolično ilustrirale kraj njegove epizode na klupi Slaven Belupa, na koju je uskočio dok su “farmaceuti” bili prikovani za dno u rujnu.
Razbijenu družinu, koja je u uvodnim epizodama sezone isticala kandidaturu za selidbu u drugi razred, u devet je mjeseci preoblikovao u trupe željne nadigravanja, čija je avantura završila pred vratima europskih natjecanja i na korak do Rabuzinova sunca. Iako je porazom u finalu Kupa parkirao svog budućeg poslodavca u Europsku ligu, naklapanja o eventualnom “puštanju” su uobičajene i naporne “kavanske priče”, koje su bačene u mulj prije dva tjedna, kada je Lokomotiva otrgnula dva boda Dinamu, a Hajduk spriječio riječku proslavu na Poljudu.
Kovačević je, pak, u podnožju Rujevice i daleko od kamera, bio vidno razočaran. U Koprivnicu se silno htio vratiti s prvim trofejem u klupskoj povijesti i u Maksimirsku 128 ugaziti kao pobjednik. Iskorak prema Dinamu, paralelno, prate i priče o njegovoj kompatibilnosti s “modrima”. Primarno, najglasnije primjedbe stižu zbog golemog jaza između Slavenove i Dinamove klupe, zbog nesrazmjera u pritisku, očekivanjima i interesu javnosti.
Prilagodba će, sigurno, potrajati. Na travnjaku, koji je najbolje mjerilo, Kovačević “samo” treba replicirati ono što je činio s Varaždinom i Slaven Belupom. Ovaj put mnogo bržim i snažnijim bolidom. Nadigravanje, kreacija, učinkovitost. I, ono najvažnije, ta famozna – igra. “Da, pobjeđujemo i osvajamo titule, ali nemamo igru”, jedna je od udarnih poštapalica Dinamova navijača koji zahtijeva pogotke i napadački nogomet.
Otkako je dobio posao u Koprivnici, Slaven je zabio 39 golova u prvenstvu dok je svježe i dvostruko okrunjena Rijeka, u tom istom razdoblju, zabila jedan manje. Hajduk je, dodajmo, zabio u tom periodu 42, ali Kovačević nije imao Livaju, a niti Fruka. Imao je mješavinu prekaljenih boraca i mladića željnih afirmacije, koji su imali slabo otvaranje i mršavo zatvaranje sezone, zbog čega su im europske kvalifikacije iskliznule iz ruku.
Dok je, primjerice, u Slavenu promovirao Jagušića – koji je bio najemotivniji nakon poraza u finalu – u Varaždinu je surađivao s Teklićem, Brodićem, Šegom, Jelenićem, Lusavecom i Belcarom, koji su pod njim odigrali kombinirano 277 utakmica. No, ono važnije, klubu su od transfera i posudbi donijeli oko četiri milijuna eura u posljednje dvije sezone, koliko, ujedno, iznosi i klupski proračun.
Ulogu u tome, naravno, imao i Nikola Šafarić, ali većina tih igrača najviše je utakmica u karijeri odigrala upravo pod Kovačevićem. Osim što je kreirao igru u manjim i skromnijim sredinama, gdje mu to nije bio prioritet, stvorio je dodatnu vrijednost. Ti ga zadaci čekaju i u Maksimiru, doduše, na mnogo višoj razini. Hoće li Boban graditelj i Super Mario ponovno konstruirati prvaka?
