Dinamu su u dvije utakmice 29 puta pucali na gol i promašili četiri velike prilike, Hajduku, pak, prijetili su s 22 udarca i također promašili četiri velike prilike. Uz tri ukupno postignuta pogotka, za činjenicu da u derbijima ove sezone nisu izgubili. I da su sada, eto, prvi. Same te brojke, garnirane su dodatnom činjenicom: “modri” otpočetka sezone nisu konsolidirali obranu te su u 17 kola inkasirali 22 pogotka, dok “bijeli” muku muče s prekidima i greškama, koje su ih u ukupnom zbroju SHNL-a stajale 13 primljenih pogodaka. Za to vrijeme, Đalovićevi ljudi sedam su puta vadili loptu iz mreže. “Napad dobiva utakmice, ali obrana donosi naslove”, rekao je jednom prilikom sir Alex Ferguson… Može li se stoga tom analogijom ustvrditi da će Rijeka doista uzeti titulu?
Radomir Đalović apsolutno je u pravu kada je nakon jadranskog derbija, gdje su “fiumani” pokazali i karakter, dva se puta vraćajući u igru, za konačni bod koji ih je odveo na korak od jesenske titule, kazao da “Rijeke nema nigdje”. Svi spominju i pišu o krizi u Dinamu i euforiji u Splitu, a Rijeka se, doista, nalazi tek u fus-notama. No, Rijeci to doista možda i odgovara, jer i u tome pronalazi očito neku svoju dodatnu motivaciju. Živeći, pritom, slične scenarije. Podsjetimo se, prije dvije sezone Jakirović je podigao Rijeku, da bi ju naprasno napustio zbog zova Maksimira, a onda je Sopić preuzeo momčad i praktički do kraja je vodio prema naslovu. Međutim, Rijeka nije izdržala, Dinamo je bio bolji, a u međuvremenu počelo su jako pucati i niti na relaciji Mišković – Sopić, na temelju i trzavica u svlačionici, što je rodilo grozan ulazak u sezonu, raskid koji je ionako bio pitanje trenutka, a onda je uslijedila i ona blamaža kod Olimpije. Otad, međutim, Rijeka je neka druga momčad. Već u sljedećem kolu ugostila je Dinamo, a novi trener, i to početnik, Radomir Đalović nadigrao je u potpunosti Jakirovića. Ta je utakmica, zapravo, bila i naznaka i početak “modre” krivulje koja nije zaustavljena sve do danas.
A baš u toj utakmici, Đalović je s momčadi shvatio da – vrijedi. Postupno je izgradio bedem u zadnjoj liniji, elastičnost veze, a kada je shvatio da u ofenzivi ni Andrić, niti Perica i Dogan nisu “ti”, od Fruka je učinio “lažnu devetku” i, očito, pogodio. OK, Rijeka možda nije učinkovita kao lani, ali s obzirom na odlaske stožernih igrača poput Ivanovića, Pjace, Hodže, Labrovića, Mitrovića, Obregóna…, Đalović je stvorio pravo malo čudo, koje, eto, već 14 uzastopnih utakmica ne zna za poraz, odnosno nije poražena u 17 jesenskih utakmica SHNL-a. Pitati stoga je li kandidat za naslov zapravo je prilično neumjesno. Jer, apsolutno – jest.
Konačni test snage pokazat će se već u sljedećem, posljednjem kolu 2024. godine kontra Slavena Belupa, gdje će biti bez petorice igrača, ali onda i na zimu, kada će se krojiti proljetni roster. I pitanje može li Rijeka ponovno stići do kraja, leži, zapravo, u rukama Damira Miškovića. Predsjednik Rijeke nikad nije krio da Rijeka živi od transfera, stoga je realno očekivati novi atak na ključne igrače, poput Galešića, Fruka, Jankovića… no on prvi mora odlučiti koliko je Rijeka spremna održati se i financijski i rezultatski. Đalović je, ujedno, najavio i pojačanja na zimu, a u rosteru, također, ima i neoslobođene rezerve, primarno u vidu Marca Pašalića.
Ova, Đalovićeva Rijeka ima jasan okvir igre, što je velik adut u odnosu na glavne suparnike. Đalović je pokazao da mu “leže” derbiji, onaj u Maksimiru bio je “masterclass”, no u kontekstu velikih citata, valja znati da se naslovi ujedno osvajaju i na malim utakmicama. Nije teško zaključiti da će ponovno tražiti napadačka rješenja, no dojam je da Rijeka vrlo smisleno, već godinama, odlično egzistira u takvim uvjetima rudarenja za kvalitetnim, a jeftinim ili gladnim igračima, koji traže prostor za afirmaciju, pritom se držeći za osnovne postulate discipline. Zbog svega navedenoga, krajnje je vrijeme da Rijeka iz fusnota iskorači u naslove…
