Prije točno tri godine, tada 22-godišnji francuski internacionalac Nais Djouahra sletio je na Rujevicu iz baskijskog Reala Sociedada u transferu koji se mogao opisati samo jednom riječju – senzacionalan. Rijeka je za igrača, koji je u nogometno ime stasao u Španjolskoj, platila 750 tisuća eura – posljednju veću odštetu koju je klub isplatio do danas.
Očekivanja su bila velika. U igri je bio talent koji je već osjetio seniorski nogomet La Lige i upisao 12 nastupa za prvu momčad jednog od najorganiziranijih španjolskih klubova, uz još 68 utakmica za njihovu B momčad. Sve je govorilo da Rijeka dobiva “gotov proizvod”.
Međutim, početak nije donio euforiju, već – razočaranje.
Već u prvoj sezoni na Kvarneru, Rijeka se sunovratila u najgoru polusezonu u novijoj povijesti. Treneri su se mijenjali, rezultati bili katastrofalni, a Djouahra, umjesto da postane lider mlade momčadi, završio je na margini. Upisao je tek jedan pogodak u 22 nastupa, od kojih su samo dvije bile “od prve do zadnje minute”. Pritom je često djelovao izgubljeno, odsječen i – nezainteresiran. Dodatno je sve zakomplicirala ozljeda koja ga je odvojila od travnjaka na više od mjesec dana. Kod Jakirovića nije bio prvi izbor, kod Sopića gotovo da nije ni postojao. Trener ga je svojedobno i javno prozvao, poručivši kako “ne treba pitati gdje je Djouahra” – jasno implicirajući nezadovoljstvo njegovim pristupom na treninzima.
Kao spas za obje strane uslijedila je posudba u Leganes, ambicioznog drugoligaša koji je ciljao na promociju u Primeru. No, ni tamo se stvari nisu promijenile. Od 38 ligaških utakmica započeo je njih samo 10, skupio je mršavih 1010 minuta, uz jedan pogodak i dvije asistencije. Nije se uklopio, niti pokazao dovoljno da bi klub zadržao interes. I tako se, gotovo u tišini, vratio na Rujevicu.
U trenutku kad se činilo da je priča između Djouahre i Rijeke završena, pojavio se čovjek koji mu je – vjerovao. Radomir Đalović, dotadašnji pomoćni trener koji je preuzeo kormilo prve momčadi, odmah je uočio promjenu u Djouahrinom stavu. Na treninzima je djelovao angažirano, fokusirano i motivirano. Priliku je iskoristio protiv Osijeka, kada je s klupe donio novu energiju i bio među najboljima na terenu.
Nastavio je protiv Dinama i Gorice, potvrdivši da se promijenio. Igrao je jednostavnije, s manje nepotrebnih driblinga, češće tražio dubinu, sudjelovao u obrani. Iako ga realizacija i dalje nije služila, bilo je jasno da se radi o igraču u formi. Onome koji više ne traži sebe, nego svoje mjesto u ekipi.
Upravo je protiv Dinama na Rujevici eksplodirao. U jednoj od najvećih pobjeda Rijeke u derbijima posljednjih godina, kada je Dinamo pao s uvjerljivih 4:0, Djouahra je zabio prvi pogodak na utakmici i time otvorio lavinu. Osim gola, upisao je i asistenciju te bio jedan od najboljih pojedinaca na terenu, napokon potpuno integriran u ritam i srce momčadi. Nakon utakmice, trener Đalović nije skrivao emocije.
– Rekao sam mu da je Dinamo njegova utakmica i da će je on riješiti. Jako je kvalitetan, još jednom čestitam i njemu i cijeloj ekipi – izjavio je Đalović, potvrdivši koliko je vjerovao u igrača kojeg su mnogi već bili prekrižili.
No, trenutak koji je promijenio sve – i za njega, i za Rijeku – dogodio se u Šibeniku. Bila je to utakmica u kojoj se lomila sezona. Rijeka je bila pod pritiskom, znala je da gubi li korak – gubi i naslov. A onda je, iz ničega, stigla eksplozija. Fruk je sjajno progurao loptu, a Djouahra je utrčao, namjestio i pogodio. Bio je to gol koji nije donio samo tri boda – donio je nadu, uvjerenje, eksploziju emocija i onu sportsku mantru koja nikad ne izlazi iz mode: što te ne ubije, to te ojača. Mnogi su nakon te utakmice, prvi put s potpunim uvjerenjem, izgovorili: Rijeka može biti prvak. Bio je to jedan od onih trenutaka kad lopta u mreži nosi simboliku daleko veću od gola. Djouahra je time srušio zadnju barijeru sumnje – i svoju, i tuđu.
Kao da mu je sezona bila ispisana scenaristički, posljednje poglavlje stiglo je u finalu Kupa protiv Slavena. I opet – Djouahra. Ponovno u pravo vrijeme na pravom mjestu, ponovno igrač koji donosi prevagu. Njegov pogodak u finalu bio je vrhunac osobne transformacije, ali i najbolji pokazatelj koliko je važno dati šansu, vjerovati i čekati da netko sazre. S igračem koji je bio na rubu izlaznih vrata, Rijeka je osvojila trofej. Oba trofeja. I to nije slučajno.
Djouahra danas ima 25 godina i konačno izgleda kao igrač koji zna tko je i što želi. Nije više “talent iz La Lige”, niti “prolazni stranac”. Njegova forma, zalaganje i ključni doprinosi jasno pokazuju da može biti nositelj. Štoviše, igrač koji odlučuje utakmice, koji otključava zatvorene obrane i koji zna preuzeti odgovornost. Njegov status u svlačionici, povezanost s ekipom, fizička pripremljenost – sve ide u korist tome da je zaslužio novi ugovor, a i Djouahra je očito shvatio (jer još uvijek pregovara s klubom o produžetku) da je tek sada nogometno sazrio i da može još puno toga dati Rijeci u kojoj je konačno pronašao svoje mjesto i svoju ulogu umjesto da ga put nanese u – nepoznato.
Nais Djouahra simbol je dvije stvari – strpljenja i vjere. Klub koji ga je najskuplje platio, gotovo ga se odrekao. Treneri koji su ga mogli razviti – zanemarili su ga. A onda je, u tišini, uz rad, fokus i podršku Đalovića, pokazao što znači iskoristiti “pet minuta”.
Nakon gola u Šibeniku, blistave partije protiv Dinama i njegovim pogotkom osvojenog Kupa, Djouahra više nije upitnik. On je odgovor. I možda, baš u ovom trenutku, ključni kotačić neke nove Rijeke u kojoj će Nais biti jedan od stupova. Šampionskih, dakako, nitko mu to nikada više neće moći oduzeti.
