Normalno bi bilo napisati da nakon 1:1 u Bakuu očekujemo pobjedu Hajduka i prolaz u 3. kvalifikacijsko kolo Konferencijske lige, no dva razloga dovode u pitanje što je za Hajduk danas normalno – godine blamaže i posrtanja od “patuljaka” poput Shelbournea, Dile Gori, Gzire, Tobola, Ružomberoka, dovele su do toga da i trener i dio navijača misle kako eliminacija od Zire ne bi bila tragedija, a ponovno Bijeli Europu nisu dočekali spremni. Gonzalo Garcia jedva će sastaviti obranu, neka od ključnih pojačanja tek dolaze, a igra se polako gradi, posla je još napretek.
Na web stranici Hajduka rubriku “Europska natjecanja” navijači zacijelo ne otvaraju ili je nisu u stanju pročitati do kraja bez boli. Kreće solidno, nastavlja se sve bolje, a onda tone u debakl i sramotu. Bijelih nema u UEFA-inoj glavnoj fazi natjecanja od 2010. godine, a danas je na europskoj karti Torcida poznatija nego Hajduk. Toga možda dio hajdučkog puka nije ni svjestan, jer dok Torcida drži prestižne pozicije među navijačima, Hajduk ih nema mi približno, uglavnom se spominje kao onaj klub za koji navija Torcida. Zapažene igre na kontinentalnoj sceni pamte samo stariji i najstariji.
Teza da ispadanje ne bi bila tragedija može proći jedino kao filozofsko promišljanje da su tragedije potresi, poplave, ratovi…, a ne pobjede i porazi u sportskim natjecanjima, no Hajduk je predugo u agoniji da bi smio išta drugo imati u glavi osim pobjede. Čak i ako će netko zaključiti kako im je prvenstvo bitnije, to su priče za diletante i gubitnike koji traže alibi, SHNL neće pobjeći koliko god žudjeli za naslovom prvaka dvadeset godina, a profesionalni klub danas mora biti sposoban igrati na dva fronta. U UEFA-inim ligama tijekom jeseni igra čak 108 klubova, za nekoga kao Hajduk to jednostavno mora biti standard. A godinama je tako daleko…
Prolazak Zire značio bi i lakše dovođenje igrača koji su još potrebni jer dok si dio europske priče djeluješ primamljivije, omogućio bi nastavak natjecanja koje potencijalno donosi 6-7 milijuna eura sudjelovanjem u glavnom dijelu. U trećem kvalifikacijskom kolu vjerojatno čeka Dinamo City iz Tirane, ali prije svega vratio bi europski ponos i dignitet Hajduku. Je li trenutak da Bijeli podignu glavu dok se viori UEFA-ina zastava?
U Istri 1961 se Gonzalo Garcia pokazao kao trener koji zna izgraditi igru, za što mu u Hajduku treba još vremena, i čija momčad može impresionirati protiv jačega od sebe, ali nije se istaknuo kao stručnjak koji dobiva kad je nužno te tako ostvaraje zacrtane ciljeve. Dvaput mu je pobjegla Europa. Garcia u Hajduku mora napraviti osobni iskorak i postati pravi trener pobjednik, ne onaj koji dobiva kad se to od njega ne traži, nego slavi kad je najvažnije i najpotrebnije. U tom slučaju bit će to Hajdukov korak ka izlasku iz europskog živog blata.
Pun stadion, protivnik iz Azerbajdžana čije ime nije Qarabag, i bilo kakva pobjeda kao dovoljan rezultat za prolaz, djeluju kao povoljna šansa za Bijele, koliko je god jasno da nije lako, da je suparnik žilav. Istina, jednako je lani bilo sa skromnim slovačkim Ružomberokom, ali ipak ovo jednostavno mora biti Hajdukova večer. Valjda je nešto i naučio. Ili bi barem trebao. Sve drugo bio bi još jedan fijasko. Što god tko mislio o tome.
