Trenirali su ga Hitzfeld, Tuchel i Magath, u fotofinišu utakmice na europskoj smotri 2021. šokirao je svjetske prvake, u karijeri je potpisao dvjestotinjak pogodaka, a najljepši period karijere, kako nam kaže, pamti iz maksimirskih dana. Nakon što je kopačke o klin objesio prije godinu i pol dana, a zatim ipak odradio jednu kratku, romantičnu epizodu u četvrtom razredu švicarskog nogometa prošlog proljeća, Mario Gavranović s 35 godina uživa u mirovini u svom Luganu. Iako dugo nije gostovao u hrvatskim medijima, bivši švicarski reprezentativac za Jutarnji je najavio spektakularan subotnji okršaj Hajduka i Dinama na Poljudu, na stadionu gdje je rijetko tko zabijao poput njega. U tri različita dresa – riječkom, modrom i švicarskom – Gavro je u deset gostovanja čak sedam puta zatresao poljudsku mrežu.
– To su uvijek bile važne utakmice. Atmosfera je odlična, uvijek mi se sviđalo igrati u Splitu, pogotovo kad ne puše bura. Sad je pravo vrijeme, bit će toplo, travnjak je sređen i svi su uvjeti zadovoljeni da to bude “top” utakmica. Najviše pamtim utakmicu na Poljudu iz 2018., kada smo pobijedili 2-1 i zabio sam dva pogotka. Bilo je to također u završnici prvenstva, kao i sad, bio je to naš veliki korak prema tituli. Svaki gol za Dinamo mi je bio poseban – s osmijehom nam govori Mario, koji je Hajduku zabio ukupno devet pogodaka, a Splićanima je presudio i u finalu Kupa u Vinkovcima.
Nedostaju li vam kopačke u mirovini? Odradite li barem rekreativno pokoji “termin” ili utakmicu?
– Ponekad mi fale utakmice, kada vidim adrenalin nakon nekog važnog pogotka, to mi nedostaje, ali svakodnevica, pripreme i treninzi… To baš i ne ha, ha. Zabavljam se s kćeri, pohađam tečajeve za trenera i često igram padel, to mi se jako sviđa i drži me u kondiciji.
Iskustva ste skupljali u Švicarskoj, Bundesligi, HNL-u, Turskoj, za reprezentaciju ste odigrali 41 utakmicu i zabili 16 golova… Jeste li do kraja zadovoljni svojom karijerom?
– Jesam. Na kraju se uvijek može podvući crta i vidjeti što se moglo bolje, ali ipak na kraju svatko napravi ono što je njegova razina. Netko ima više sreće i manje ozljeda, ja sam imao jednu tešku na početku karijere, ali moram biti zadovoljan.
Ipak, pretpostavljamo da ste jedan klub smjestili na posebno mjestu u srcu.
– Dinamo je uvijek bio moj najdraži klub. Bio sam presretan kada sam došao u Dinamo, a isto tako mi je bilo teško kada sam morao ići. Dinamo nakon dugo vremena nije dominantan u odnosu na ostale, ituacija je bila delikatna, mijenjali su se treneri, ali su u Ligi prvaka napravili nevjerojatne stvari, to se ne smije zaboraviti. Iako, na kraju sve može i dobro završiti u prvenstvu.
Ususret najvećem derbiju, što najviše pamtite iz tih dvoboja?
– Uvijek su to bile napete i čvrste utakmice, s puno prekida i borbe. Nikada to nisu bile lake utakmice, a sad očekujem isto jer se bliži kraj prvenstva, nema puno vremena za popravke. Bit će to slična utakmica kao i ona u mojoj prvoj sezoni u Dinamu, kada se također odlučivalo u derbiju na Poljudu. Tko pobijedi, taj se približava tituli.
Hajduk je dvaput ove sezone upisao minimalnu pobjedu, a u posljednjem derbiju nije bilo pobjednika. Ima li sad favorita?
– Ni Hajduk ni Dinamo nisu u najboljem trenutku. Dinamo se u svakoj utakmici mora postaviti kao favorit, ali Hajduk igra na domaćem terenu, ima ambiciju osvojiti naslov, tako da se i oni moraju postaviti na sličan način. To su utakmice u kojima odlučuju detalji, a tu važnu ulogu igraju individualci. S jedne strane, Livaja može napraviti razliku u svakom trenutku, a s druge strane, u Dinamu su Baturina i Pjaca, a Bruno još možda nije potpuno spreman. Naravno, i Raketa je tu, moj prijatelj. Individualci moraju preuzeti odgovornost u ovakvoj utakmici.
Utakmicu ćete, pretpostavljamo, gledati?
– Naravno. I navijati za Dinamo. Uvijek sam pratio hrvatsku ligu i još uvijek ju pratim. Svi u obitelji navijaju za Dinamo, od malih nogu. Sjećam se utakmica Dinama i Hajduka dok sam bio klinac, nervirale su me bakljade i prekidi, a nadam se da neće biti puno prekida u ovoj utakmici, da će nogomet biti u prvom planu.
Jasno, ne smijemo zaboraviti niti Rijeku, još jedan vaš bivši klub koji je u igri za titulu.
– Bilo je situacija u kojima su neki pisali i govorili da nisam volio Rijeku, to nije istina, moram to reći. Proveo sam ondje dvije predivne godine, volim i taj klub jako. S Rijekom sam osvojio duplu krunu, to je bio velik uspjeh, imali smo odličnu ekipu i pravu klapu.
Koga na kraju sezone vidite s trofejom prvaka?
– Uh, teško pitanje. Dinamo može odgovoriti kritičarima, kojih je bilo kroz cijelu sezonu, i nitko ne može reći da nije zasluženo. Što se tiče Rijeke, pak, s najmanjim budžetom i prodajom važnih igrača, nitko ne može reći da bi bilo nezasluženo ako osvoji naslov. Ako Hajduk osvoji, i to bi isto bilo usprkos svim prigovorima o igri i lošim izvedbama. Tko god osvoji, treba mu čestitati.
Spomenuli ste trenerske vode na početku našeg razgovora, u kojoj ste fazi izobrazbe?
– Ide sporo, nema žurbe jer mi je prioritet kćerka. Sad kreće u školu i želim joj posvetiti što više vremena. Trenutačno se ne vidim kao trener, više me inspirira ponuda da radim s klincima, s napadačima ovdje u mom kraju.
Tijekom karijere ste dijelili svlačionicu s velikim imenima, poput Raúla u Schalkeu, a tko vas je najviše oduševio od bivših suigrača?
– Raúl je tad bio na kraju karijere. Vrhunski igrač, gospodin, profesionalac. S Rakitićem imam dobar odnos, također je odličan igrač, Granit Xhaka je pravi lider, a isto to za mene je i Arijan Ademi, pravi kapetan na terenu i izvan njega.
Dok ste bili u Maksimiru, na radaru su se pojavila i dva klinca – Dani Olmo i Joško Gvardiol.
– O, da. Olmo je bio mlad dok smo bili tamo, ali odmah se vidjela njegova klasa. Kad je Joško došao u prvu ekipu, sjećam se da smo govorili “ovaj je fenomen, nije normalan, igrat će u Realu”. Postao je najskuplji branič u povijesti, imam osjećaj da može još više, ima glavu za to. Isto vrijedi i za Olma, moćan je i zaslužio je takav klub.
Iako ste zabili oko 200 golova u karijeri, mnogi vas najviše pamte po golu Francuzima u osmini finala Eura. U zadnjoj minuti ste odveli utakmicu u produžetak, zatim i prvi pogodili s bijele točke, a tada aktualni svjetski prvaci su ispali s turnira.
– Za taj gol me svi pitaju, već mi je dojadilo ha, ha, i prijatelji me zezaju. Ljudi me stalno zaustavljaju zbog toga, iako sam zabio još puno važnih golova. Bio je možda i najvažniji u švicarskoj povijesti jer smo prvi put pobijedili u nokaut-fazi, i to najjaču reprezentaciju u tom trenu. Bilo mi je drago, ali meni je i svaki gol protiv Hajduka bio jednako drag ha, ha.
