Sada smo suočeni s jasnom i okrutnom istinom: naša reprezentacija ima golema ograničenja, i sva vještina Luciana Spallettija možda nije dovoljna. Tu rečenicu napisao je Fabricio Roncone, dopisnik Corriere della Sere, u komentaru koji je urednicima poslao iz Gelsenkirchena, pod snažnim dojmom talijanskog poraza od Španjolske u drugom kolu skupine B. Iako je semafor na Veltins Areni nakon završetka utakmice prikazivao “samo” 1-0 za La roju, defetistički ton u tekstu talijanskog novinara sasvim je razumljiv. De La Fuenteova konjica, naime, igrački je pregazila Azzurre, te aktualni europski prvaci mogu biti zahvalni Gianluigiju Donnarummi što im Španjolci nisu zabili pet ili više golova.
Slično kao i protiv Hrvatske, španjolski je vezni red u potpunosti neutralizirao talijanske pokušaje organizacije igre. Sva nastojanja Spallettijeve momčadi u smislu izgradnje napada netragom su iščezavala u bermudskom trokutu između Pedrija, Rodrija i Fabiána Ruiza. Kada priču stavimo u kontekst španjolskog presinga, kako pozicijskog, tako i onog nakon izgubljene lopte, kao rezultat imamo činjenicu da su Talijani, kreacijski i ofenzivno, bili potpuno nemoćni u odnosu na Španjolce, i najveći dio utakmice proveli u podređenom položaju, do te mjere da u nekim dionicama ogleda, po 10 ili 15 minuta, nisu uspijevali prijeći centar.
Ako se ponovno referiramo na utakmicu Hrvatske i Španjolske, sa svakim pravom možemo ustvrditi kako je Španjolska – unatoč tome što konačni rezultati sugeriraju drugačije – Talijane nadmašila čak i daleko više nego što je to bio slučaj s “vatrenima”. Usporedbe radi, Hrvatska je u prvom kolu imala 54% posjeda, 16 udaraca (pet u okvir), tri velike prilike (Budimir, Stanišić i Majer), neiskorišten kazneni udarac i xG (očekivane golove) 2,27, dok je Spallettijeva momčad protiv Španjolaca ostvarila 43% posjeda, uz četiri šuta, od čega tek jedan u okvir i xG na mizernih 0,21.
Uzroci takve ofenzivne jalovosti leže upravo u uvodno spomenutim ograničenjima. Ključni dirigent igre Spallettijeve momčadi, naime, nedvojbeno je Nicoló Barella, a kada se njega zatvori i izolira, kao što su to učinili Španjolci, talijanski se simfonijski orkestar pretvara u raštimani sastav limene glazbe, koji točan ton može pogoditi – slučajno. Pojednostavljeno rečeno, Italija bez Barelle nema snažnih aduta u kreacijskom/ofenzivnom smislu, i njezine napadačke težnje svode se na eventualne stihijske prodore Giovannija Di Lorenza i, poglavito, Federica Dimarca po bokovima. Italiji, nadalje, nedostaju klasni (krilni) napadači, koji bi na terenu svojom individualnom kvalitetom, napose brzinom, driblingom i prodornošću, radili razliku. Jedini koji bi mogao odgovarati tom profilu jest Federico Chiesa, no dojam je kako on, nakon puknuća križnog ligamenta početkom 2022., nije više moćan kao nekada.
Sve u svemu, narativ o Italiji kao jednom od favorita za osvajanje Eura, grubo je razbijen nakon utakmice sa Španjolskom, a istodobno su otpuhani brojni smokvini listovi, te su na površinu isplivali svi limiti i boljke Azzurra. Situacija ni u hrvatskoj reprezentaciji nije idealna – daleko od toga – no sukladno svemu navedenom, legitimno je zaključiti kako Dalićeve trupe, kvalitetnom izvedbom, za kakvom žudimo od početka turnira u Njemačkoj, doista mogu pobijediti Talijane i plasirati se u osminu finala.
