Kada su zagovornici “lige 10” prije 12 godina “instalirali” sadašnji model natjecanja, glavni argumenti za njihovu odluku bili su: koncentracija kvalitete, izjednačenost klubova i dramatičnost nadmetanja. Ali, nakon što pogledamo u retrovizor i analiziramo proteklih 11 sezona HNL-a, spomenuti “aduti” HNS-ovih neimara tek su djelomično ispunjeni.
Onaj, naizgled najjači argument, neizvjesnost i dramatičnost natjecanja, gotovo je sasvim izostao. Matematički, prvak je najteže izborio čelnu poziciju u sezoni 2016./17., kada je Rijeka osvojila povijesnu titulu, s dva boda prednosti ispred Dinama (88-86). No, praktički, Rijeka se naslovu sasvim približila šest kola prije kraja, kada je Hajduk u Maksimiru pobijedio Dinamo 2-0. Najveća razlika u bodovima između prve dvije momčadi, tijekom natjecanja deset klubova, zabilježena je u sezoni 2018./19. Tada je Dinamo imao 25 bodova više od Rijeke (92-67).
Privid dramatičnosti imala je prošla sezona. Ali samo do 28. kola. Tada je Dinamo u Splitu svladao Hajduk (1-0) i eliminirao ga iz utrke za titulu, a kada je u 33. kolu pobijedio i Rijeku na Rujevici (2-1), prvenstvo je bilo gotovo. U konačnici, “modri” su imali ogromnu prednost – osam bodova ispred Rijeke i 14 više od Hajduka.
Tek u 12. izdanju HNL-a lobisti aktualnog modela natjecanja – “došli su na svoje”. Sasvim je izvjesno da će ovogodišnje prvenstvo biti “unutar pet deka”. Pritom se čak tri kluba bore za naslov. U dosadašnja 33 odigrana prvenstva, u svega se nekoliko, borba za tron HNL-a vodila – utroje.
Isti su klubovi (jedino se Dinamo službeno zapisivao kao – Croatia) vodili troboj i potkraj prošlog stoljeća, u sezoni 1998./99. Repovi tog natjecanja vuku se do današnjih dana, zbog famoznog “slučaja Krečak” i zaleđa u utakmici Rijeke i Osijeka (1-1), u posljednjem kolu prvenstva. Upravo su spomenuta dva boda nedostajala Riječanima za titulu. Hajduk se “dobro držao” do završnice natjecanja, ali je u posljednja tri kola osvojio samo bod – protiv Dinama (1-1), dočim je poražen doma od Rijeke (1-3), a na kraju i od Hrvatskog dragovoljca (1-3). U konačnici Dinamo je osvojio 45, Rijeka 44, a Hajduk 39 bodova. Tada se natjecanje odvijalo u dva dijela: u prvom je participiralo 12 klubova, a onda su se formirale dvije lige – za prvaka i ostanak.
Tri su momčadi pretendirale na titulu i u sezoni 1994./95. – Hajduk, Croatia i Osijek. U natjecanju je sudjelovalo 16 klubova, a uveden je i novi sustav bodovanja. Pobjeda se, prvi put, honorirala s tri boda. “Revolucija” je imala i prve žrtve… Osijek je počeo posustajati u završnici natjecanja – “bijelo-plavi” su zaredali remijima (sveukupno 11) – protiv Primorca iz Stobreča (0-0), Varteksa (2-2) i Segeste (1-1). A Croatia je “posrnula” u Metkoviću, protiv Neretve (1-1) i Hajduk se domogao naslova za jedan bod (65-64).
No, uvjerljivo najdramatičnije natjecanje, u kojemu su u borbi za titulu sudjelovala tri kluba, odigrano je sezonu ranije. U konkurenciji je bilo 18 klubova, a nakon 34 odigrana kola, redoslijed je bio sljedeći: Hajduk 50, Zagreb 49, Dinamo 48! Količina tenzija i neizvjesnosti vjerojatno bi bila kudikamo manja da se HNL pridružio ostalim europskim ligama, koje su već uvele u propozicije da se pobjeda vrednuje s tri boda. Naime, Hajduk je imao dvije pobjede više od Zagreba i Dinama.
Ključna utakmica prvenstva odigrana je 29. svibnja 1994. na stadionu u Kranjčevićevoj ulici: Zagreb – Hajduk (0-1). Bio je to dvoboj velikih uloga i golemog naboja: obje momčadi su vrijeme do utakmice provele u karanteni – zagrebaši u Mokricama, a hajdukovci u Stubičkim Toplicama. Trenutak koji je sažeo cijelu sezonu zbio se u 60. minuti: Zoran Vulić je izveo slobodan udarac, i s tridesetak metara pogodio mrežu! I dok navijači Hajduka i danas drže da je Vulić toga dana postigao – “gol karijere”, razočaranje domaćina projiciralo je nekoliko teorija zavjere i sve su uključivale nesretnog Zagrebovog vratara Miroslava Žitnjaka… Ono što jedino ostaje neprijeporno: živi zid domaće momčadi (svega trojica igrača) bio je evidentno – loše postavljen.
Istodobno, Croatia je imala furiozni finiš: “modri” su nanizali sedam pobjeda, uz gol-razliku 37-10! No, nekoliko prethodnih kikseva momčad Ćire Blaževića nije uspijevala nadoknaditi. Praktički, tadašnji se prvak s titulom razdužio – u Maksimiru. Na svom su terenu nogometaši Croatije izgubili od Inkera (2-3) i Belišća (1-2), a odigrali neodlučeno s Varteksom (0-0), Zagrebom (1-1) i Cibalijom (0-0). Među neoprostive kikseve maksimirske momčadi mogli bismo uvrstiti i poraz u gostima (na Klaki) od Dubrave (0-1), koju je tada vodio Ante Čačić, koji je neko vrijeme bio i na kormilu Dinama kojeg je tada “oštetio” za naslov prvaka…
U analima HNL-a posebno mjesto ima epizoda viđena tijekom utakmice Croatije i Cibalije (0-0), raritetan potez u povijesti nogometne igre. Nakon što je već u prvom poluvremenu Vinkovčanima isključen igrač, Ćiro Blažević je u pauzi ostavio u svlačionici svog nogometaša Zorana Živkovića da mu se momčad “ne bi opustila u nastavku utakmice”!? Croatia je, dakle, drugi dio tog ogleda odigrala s desetoricom igrača…
