Početkom 2025. mogli smo se uvjeriti, po tko zna koji put, kako je memorija sporedan faktor nogometne priče. Čitajući i slušajući objede, u miksu neugodnih prozivki, uvredljivih teza i poziva na odstupanje, neupućeni bi pomislili da se radi o nekom tko je uništio neki klub. Najmanje što bi vam palo na pamet bilo bi da su te objede išle na račun čovjeka koji je stvarno i doslovno spasio klub od propadanja, a onda ga, sve unutar 13 godina, doveo do toga da je drugi najjuspješniji u državi. Štoviše, čovjek je povijesti i sadašnjosti osigurao prva dva naslova prvaka, prve dvije duple krune klubu, kojeg je zatekao sa dva HR trofeja, a od četvrtka je riznicu obogatio sa novih osam trofeja. Uz to, što je dosta za cijelu povijest kluba a kamoli jednu eru, izgradio je moderan kamp i pristojan (alternativni) stadion. Sve je to ostvareno privatnim kapitalom i nadasve kvalitetnom filozofijom upravljanja…
Unatoč svemu navedenom, Damir Mišković je u siječnju bio “nula”, kao da nije 13 godina napravio čudesa u Rijeci. Ukoliko se može navijačka negativa prihvatiti barem kao logika prevlasti strasti i emotivnih plima, neusporedivo je teže shvatiti kako su drugi faktori javnosti bili odmah spremni priključiti se vox populi i zanemariti logike trenutka i iskustva bliže prošlosti.
Početkom veljače, kada je zaključen po mnogima, tada zagovornicima katastrofalnog prijelaznog roka, gazda Rijeke održao je pres konferenciju i objasnio. Između ostalog zašto Galešić u konkurentu Dinamu, zašto prodaja Pašalića, Smolčića, zašto odricanje od velike šanse za naslov. Mišković je govorio sve logički (bilanca kluba), i suprotno (prvi smo i boriti ćemo se za naslov). Logika je zanemarena, a suprotnost općem stavu doživljena kao pro forma samoohrabrenje. U komentaru na tu paradoksalnu situaciju za neusporedivo najuspješnijeg nogometnog djelatnika u povijesti Rijeke i jednog od najjuspješnijih u povijesti HNL zbilje, naveo sam slično pitanje kao i sam Mišković na presici – koja je alternativa toj filozofiji upravljanja? Bilo je to tek retoričko pitanje, jer u svim negativama na njegov račun, jasno je da nije bilo suvislijeg kontraargumenta…
Danas, kada Mišković ima i svoju osobnu zadovoljštinu, a ne samo ugodu oko srca što je doživio posve drugu i kudikamo dražu krajnost emotivnih euforija, ama baš svi se ukrcavaju u šampionsku plovidbu na Kvarneru, sa gazdom kapetanom. Tipični nam hrvatski mentalitet. Što bi bilo da je Đalovićevoj momčadi izostao jedan pogodak, primjerice u Šibeniku, kada je i do ne tako davno vrlo osporavani Djouahra poentirao za tri velika boda? Ili što bi bilo da je na fantastičan gol istog igrača u finalu Kupa, sjajan šut Crepulje umjesto na stativi završio u mrežu, pa u raspucavanju jedanaesterca slavio Slaven Belupo? Naravno da bi doživljaji koji se sada slave imali potpuno drugačiju konotaciju, maksimalne negativnosti. Za “koji gol” bi sve ono što se aktualno tretira sposobnostima upravljanja, trenerskog vođenja ili igračkog potencijala bilo suprotno.
Je li to logično? Za strastvene navijače u trenutku emotivnog vrhunca jest, ali za one koji bi trebali biti vox analitičke uravnoteženosti te time utjecati na objektivnije kontekste doživljaja nečijeg rada, nije logično. Čisto radi ilustracije, Rijeka je u prvom dijelu prvenstva osvojila 36 boda, kao i Hajduk, sedam više od Dinama. U ovoj 2025., kada je krenula sa Miškovićevom javnom reakcijom, Dinamo je osvojio najviše, 36, a Istra i Rijeka pod 29, SB 28, a Hajduk 27. Dakle, Rijeka je bila slabijeg učinka, tek nešto slabiji Hajduk, a Dinamo najbolji. No, sezona je 36 kola, a ne jedna dionica. Što znači upravljačka se priča, kao i stručna i igračka, mjeri unutar cijelog prvenstva a ne odvojenih faza sezone. U tom kontekstu Rijeka ne samo da je osvojila duplu krunu, nego je ostvarila ponajbolji financijski učinak transferima u vrijednosti preko 20 milijuna eura. To je oko 22% svih 13 Miškovićevih godina, u kojima je Rijeka investirala u odštete za dovođenje oko 10, a inkasirala 90 milijuna! Kad bi postojao način kvantificiranja vrijednosti emotivnih ekstaza 2017. i 2019., onda bi to bile neusporedivo više “nečega”…
Upravljanje Rijekom od 2012., koje je Mišković započeo dramatičnim spašavanjem prvoligaškog statusa, pokazalo se i nadasve potvrdilo ne samo kao renesansa riječkog kluba. To je vrlo plastičan pokazatelj svakom klubu unutar HNL stvarnosti, naravno svakome u svojoj dimenziji, kako upravljati tako složenim strukturama procesa, a zadržati poslovnu stabilnost, financijsku ravnotežu i slijediti (realne) ambicije.
Gledajući iz kuta analitičara mislim da je najznačajniji pristup u Miškovićevom opusu odmak od populističkog nameta. U našem malom okruženju to nije nimalo jednostavan pristup, a o čemu svjedoći masovniji okvir onih koji mu podliježu. Pogotovo kada uslijedi plima javnih prozivanja. Kao i sve uspješne (i imućne) tipove tako i Miškovića zna zahvatiti upala taštine, kada emitiraju stav da su bolji, važniji i mogu nametati. Mišković je to najmanje upražnjavao u vođenju Rijeke, i eto, najviše se pokazuje koliko bolje od drugih upravlja klubom, koliko je važniji akter od drugih unutar svojih sredina i kako njegov model nameće logiku poslovanja za HNL stvarnost. Uz “mali” bonus, trofeje…
