U prošloj (polu)sezoni momčadi Gonzala Garcije i Marija Kovačevića igrale su, po mnogim stručnim, analitičkim i stavovima ljubitelja nogometa, najdojmljivije. Par mjeseci kasnije rad dva trenera u Hajduku i Dinamu tretira se s velikim upitnicima. Apsurdi unutar domaćeg nogometnog prostora nadmašili su svoje dosadašnje rekordne razine. Za prvi veliki derbi sezone stvorio se javni dojam kako oba trenera imaju presudnu provjeru za nastavak rada u svojim novim (!) klubovima. U kojem svemiru logike nogometa netko može biti procijenjen po potencijalu temeljem 5-6 utakmica. I to u kontekstu startnih slapova hvaljenja i euforije, a već prije kraja prvog turnusa u kontekstu mogućih otkaza!?
Imajući u vidu svježe zaključenu proljetnu borbu za naslov, koja se praktično odvijala do posljednjih taktova sezone, pogotovo nije logično u sredini rujna preispitivati domete novih stručnih postavki i igračkog kadra. Po atmosferi bi čovjek kazao da je priča Hajduka-Dinama, Garcije-Kovačevića i njihovih igrača, “kraj svijeta”, odnosno da se odlučuju dugoročne sudbine.
U smislu logičnih i stručnijih pristupa, ovo je samo prvi derbi sezone, koji natjecateljski ama baš ništa neće prelomiti. Dijelom vidljivo i kroz stereo pad dva velikana HNL-a u prošlom kolu, u Varaždinu i s Goricom. U ovom maraton-natjecanju koji će trajati još skoro osam mjeseci bit će (pre)više preokreta, uspona i padova, euforija i briga. Dinamo i Hajduk djeluju kao dva aktera borbe za naslov, s uvjerljivo (naj)većim potencijalom u odnosu na ostale moguće konkurente kao što su Rijeka, Varaždin. To je, temeljem i drugih elemenata (širina i kvaliteta kadra, status, trend napredovanja tek okupljenih momčadi…) možda jedina jasnije naznačena dugoročna opcija sezone. Naglasak je na “možda”…
Garcija i Kovačević nisu novi u HNL-u, stoga je velika vjerojatnost da osjećaju taj teret sve kratkoročnijih faza povjerenja, odnosno promjene (ne)raspoloženja okruženja u kojem rade.
U nogometnom smislu su treneri koji temelje ideju igre u ofenzivnom kontekstu, vole kombinatoriku i posjed, i čak ne djeluju bitno različito u kontekstu okomitijeg (dakle bržeg) igranja. Naravno da taj faktor ovisi o raspoloživosti brzine u kadru. Garcia je u takvom dobrostojećem potencijalu Istre (Lisica, Valinčić, Rozić, Lawal) demonstrirao bitno bržu igru nego u prvom mandatu, ali i nastavak teškoća kada suparnik zatvori prostore za tu brzinu.
Jedan od takvih bio je Kovačević sa S. Belupom. U dvije utakmice proljeća Garcija je imao dva remija, podređeniji u Koprivnici (0:0), dominantniji u Puli (1:1). Razlika je u pristupu što Kovačević ne preže od plana B, a to je smanjiti težnju posjedu i učvršćivanje bloka, dok Garcia nastavlja s planom A, posjed i kombinatorika dok se ne otvori neka pukotina u obrani suparnika.
Natjecateljski to je veliki rizik, što je pokazao i neuspješan pohod na Europu prijašnje mu momčadi.
U Hajduku se vidi njegova doktrina, ali kako je tek na početku rada i okupljanja kadra, logično je da ta kontrola igre i ofenzivni automatizmi nisu razrađeni do kraja. Mogući problem nazire se i dalje u ranjivoj njegovoj obrani pred suparničkom tranzicijom.
Dinamo je u tom smislu potentniji s igračima koje je on već vodio. Kovačević mogući problem može imati u sličnom odnosu (ne)posjeda kao sa S. Belupom protiv Garcije, i to iz razloga što Dinamo nije naviknut na podređenost i trku za loptom i suparnikom. Garcijin build-up ključno je definiran igrom šestice i ako mu izbor (Guillamon?) da za pravo, lakše će eskivirati suparnički visoki presing i stvoriti prostor za višak prema naprijed.
Ako Dinamo “blokira” taj automatizam, Bijeli će imati teškoću izlaska, a pogotovo će im problem stvarati tranzicija Modrih ako se ubrza proigravanje veznog reda. Slijedom svega, najvažnija bitka vodit će se upravo u sredini terena, tko bude vladao, bit će i bliže uspjehu.
