Ne postoje riječi koje mogu uhvatiti ono što se sinoć dogodilo na Kvarneru. Ni rečenice, ni slogovi, ni interpunkcija ne mogu stati između suza, osmijeha i zagrljaja koje su preplavile cijelu Rijeku. Ne postoji metafora koja može opisati zvuk kad cijeli stadion, grad i regija istovremeno poviknu:
– Šampioni!
Da, dobro ste pročitali. Ne, niste se probudili usred sna. Nije to maštarija s Kantride, niti stih iz stare pjesme. Ovo je sadašnjost, stvarnost, ono što ćemo svi prepričavati djeci i unucima. Rijeka je opet – prvak Hrvatske.
I dok se u zraku još uvijek zadržava miris baklji, dok pjesma iz tisuća grla ne prestaje ni na ulicama, ni u kvartovima, ni na balkonima, jasno je samo jedno – ovo nije samo trofej. Ovo je više od sporta. Ovo je identitet. Ovo je inat. Ovo je srce koje tuče unatoč svemu…
Rijeka nikada nije bila miljenik. Nikada joj ništa nije poklonjeno. Uvijek je morala više, jače, hrabrije. I kada su drugi imali podršku moćnijih, kada su gradili carstva na obećanjima i milijunima, Rijeka je gradila na – ljubavi.
Zato je ova titula nešto što se ne može izmjeriti ni statistikama, ni analizama. Ne stane u brojke. Ova titula mjeri se u uzdasima nestrpljenja prije svake utakmice. U muklim tišinama kad Rijeka gubi, i u eksplozijama kada pobijedi. U srcima svih onih koji nikad nisu odustali.
Ova titula je za svu onu djecu s Rujevice koja su, držeći se za ruke s igračima, prvi put osjetila što znači pripadati. Za one koji više nisu s nama, a sanjali su ovakvu noć. Za one kojima postoji jedan klub i svi ostali.
Tisuće i tisuće ljudi, bilo da su bili na tribinama, ispred malih ekrana, okupljeni na trgovima, u kvartovskim kafićima ili zagrljeni na dalekim morima i gorama ispred radijskih prijemnika, ili… – svi su sinoć postali jedno. Jedan veliki bijeli val koji je preplavio sve prepreke, sumnje i granice.
Vidjeli ste to u očima kapetana dok je podizao pehar. U usnama trenera koje su drhtale dok su izgovarale prve riječi. U svakom navijaču koji je zaplakao, u svakom djetetu koje će odsad znati – Rijeka može sve. Jer, ako je ona prva zlatna generacija građena da bi postala šampionska, ova je, pak, poput Feniksa, ustala iz vlastitog pepela nedosanjanih snova i razočaranja, nakon silnih nevera (prodaja, poraza…) koje su ga “pljuskale” kroz sezonu, bijeli brod je posljednjim pobjedničkim zaveslajem stigao u svoju mirnu luku. Što mirnu, pobjedničku, svi Rijeci gledaju u krmu!
Jer, ova titula nije došla zbog slučajnosti. Došla je zato što su u svakom trenutku ove sezone, igrači, stručni stožer i navijači bili – zajedno. I kad je bilo teško. Pogotovo tad.
Rijeka je u nedjelju postala više od kluba. Postala je priča. Legenda. Simbol nečega u što se vjeruje i kad nitko drugi ne vjeruje. I zato se ovih dana i još dugo će se pjevat: Krepat, ma ne molat! Jer, nitko ne zna voljeti kao ovi mirni, otvoreni ljudi. Nitko ne zna plakati ovako snažno. Nitko ne zna “gorjeti” ovako čisto i iskreno.
Za Riječanke i Riječane, za sve one kojima je Rijeka u srcu, nema boljeg trenutka od ovoga. Nema jačeg osjećaja. Nema većeg ponosa. Ovo nije samo sportski uspjeh. Ovo je pobjeda mentaliteta, pobjeda karaktera, pobjeda grada koji nikada nije bio po mjeri većine – ali je uvijek bio svoj.
Ova titula, ovaj trenutak, ovaj osjećaj – sve to je dar generacijama koje dolaze. Da znaju da nije važna veličina grada, broj navijača, niti tko je koliko potrošio. Važno je samo ono što nosiš u grudima.
A Rijeka – nosi sve!
