Provukla se Engleska do finala 17. prvenstva Europe u Njemačkoj, kao nekad Italija na velikim turnirima koje je i osvajala, a to znači i da je jedan čovjek došao na korak od nogometne vječnosti. U nogometnoj javnosti često osporavani izbornik Gareth Southgate, u nedjelju u Berlinu protiv Španjolske ima priliku kolijevci nogometa donijeti prvi trofej nakon naslova svjetskog prvaka iz 1966. godine, a uspije li u tome, status legende mu je u Engleskoj zagarantiran.
Dogodi li se suprotno i Southgate izgubi svoje drugo finale EP-a u razmaku od tri godine, bit će osuđen na titulu potpunog gubitnika, baš luzera kojem će se brojati samo pogreške, a generacije će pričati da je pogubio sve važne utakmice u kojima je mogao ispisati povijest engleskog nogometa. Ili kao general sa svim počastima ili kao pokojnik s etiketom “tako blizu, a tako daleko”, vratit će se 53-godišnjak rođen u Watfordu pokraj Londona u ponedjeljak, 15. srpnja, na englesko tlo.
Da Jude Bellingham u posljednjim sekundama sudačke nadoknade protiv Slovačke nije fenomenalnim “škaricama” odveo utakmicu osmine finala u produžetke, već bi bila istekla osmogodišnja era engleskog stratega, ali na kraju možda mu Njemačka bude najsretnija nogometna stanica i epizoda u životu.
Harry Kane je pogotkom već na početku produžetaka riješio pitanje Slovaka, u četvrtfinalu sa Švicarskom je Bellinghama ponovio Bukayo Saka izjednačivši na 1:1 za ulazak u još jedne produžetke, a kada se došlo i do izvođenja jedanaesteraca, svi engleski izvođači bili su precizni, a vratar Jordan Pickford je obranio udarac Akanjija. I u polufinalu s Nizozemskom opet su Englezi pali u zaostatak, ali Kane iz kontroverznog kaznenog udarca izjednačuje, a Ollie Watkins u 90. minuti pogađa za 2:1 i finale sa Španjolcima u Berlinu. Ima onih koji će reći da im je finale poklonio njemački sudac Felix Zwayer, u mladosti uhvaćen u prekršaju namještanja utakmica, ali to je ipak neka druga tema.
Toliko sreće na jednom završnom turniru engleska reprezentacija nikada nije imala, ali oni koji odlučnije staju u izbornikovu obranu, nude drugačiju tezu. Podsjećaju kako je Southgate i na Mundijalu u Rusiji 2018. i na prošlom putujućem Euru kada se finale 2021. igralo u Londonu, trebao po igri svladati i Hrvatsku u polufinalu, a naročito Italiju u finalu. Nadigrala je Engleska oba suparnika, pogotovo u prvim poluvremenima, ali nije imala dovoljno dobru realizaciju da dođe i do veće prednosti od 1:0, pa je poslije došlo do preokreta i poraza u produžecima s Hrvatskom i nakon jedanaesteraca s Italijom.
Teško je Southgate proživio te poraze, ali upornost je jedna od njegovih glavnih karakternih crta i odbio se predati unatoč svim kritikama. Najvažnije mu je bilo što je imao čvrstu podršku engleskog FA, koji mu je nudio nove šanse za iskupljenje smatrajući da radi dobar posao i da trofej kad-tad mora doći u njihove vitrine. Dolazak na EP u Njemačkoj označen je ključnom prilikom jer odlična mlada generacija igrača ima iza sebe već dosta iskustva, a s obzirom na kvalitetu, logično je bilo očekivati rast u njihovoj igri, dominantne prezentacije, naročito u grupnoj fazi gdje Danska, Srbija i Slovenija nisu bili suparnici pred kojima bi trebalo drhtati. I vlasnici kladionica vidjeli su uoči turnira Engleze kao prve favorite, ali Southgate traženu i očekivanu igru nije dobio, pa je skupinu prošao minimalnom pobjedom nad Srbijom i remijima protiv Danske i Slovenije. Rasplet u ostalim skupinama ostavio je Engleze u značajno lakšem dijelu ždrijeba, što je u konačnici i iskorišteno, ali Španjolska se tretira favoritom u finalu.
Svi koji brane izbornika i ispričavaju mu se na ranijim kritikama, čak i podcjenjivanju, sada ističu u prvi plan onu poznatu tvrdnju nogometnih pragmatičara “nije bitno kako igramo, bitno je da pobjeđujemo”, a podsjećaju i na njegovu iskrenost kada je Engleska u generalnoj probi za Euro poražena 0:1 od Islanda.
– Neću skrivati razočaranje ovom izvedbom protiv Islanda. Najviše me razočarao dio igre bez posjeda jer nismo dobro pritiskali suparnika. Ove posljednje utakmice prije turnira mogu sve poremetiti – kazao je tada Southgate, a pokazalo se da je ta igra bez presinga bila problem i na većini utakmica u Njemačkoj.
Zamjeralo mu se i na bezidejnosti u fazi napada, čestim mijenjanjima pozicija igračima, kao i sustava igre, što je sve dovelo do toga da Engleska igra bez pravog ritma i da nije dovoljno opasna za suparničkog vratara. Ostaje dojam da nije do kraja iskoristio potencijal igrača kao što su Kane, Bellingham, Foden, Saka, Rice i ostali, ali on nudi kontra-argument kada kaže:
– Najvažnije je da su svi moji igrači u svakom trenutku spremni ući na teren i dati konkretan doprinos. Polufinale s Nizozemskom je najbolji primjer jer Watkins i Palmer su nam ulaskom s klupe dali dodatnu i drugačiju energiju, te riješili utakmicu.
Nogometnim žargonom reklo bi se da je pogodio s izmjenama, iako se rijetko kaže da nije, kada bude suprotno.
– Ovo finale je moj najveći uspjeh, najbolji trenutak otkad sam trener. U polufinalu smo se stalno morali prilagođavati, Nizozemska je napravila dosta taktičkih promjena, morali smo i mi, pogotovo u obrani, ali smo im pravili velike probleme tijekom cijele utakmice. Kraj s pogotkom Watkinsa bio je poseban primjer kako se treba žrtvovati za zajednički uspjeh – kazao je Southgate, a onda se okrenuo i borbi za krunu s fenomenalnom Španjolskom, koja ima svih šest pobjeda dosad.
– Španjolci su s pravom favoriti zbog onoga što su napravili na ovom turniru. Bili su najbolja momčad, imaju i dan više odmora, triput su već osvojili Euro. Taktički ćemo morati biti savršeni u finalu, ali i mi smo u Berlinu i znamo po što dolazimo. Ovo smo gradili i za ovo se pripremali dvije godine – naglasio je engleski strateg.
Kad se pokuša podvući crta na osam Southgateovih godina na klupi Engleske, gdje je sjeo 27. rujna 2016. i ovo mu je četvrti veliki turnir, onda bi polufinale i četvrtfinale SP-a, te dva finala Eura u zbroju trebali dati najuspješnijeg izbornika ikada. No, nesreća je tog mirnog, odmjerenog i u javnim izjavama uvijek pristojnog trenera, što se u Engleskoj broji samo po onoj – It’s Coming Home!
Čekanje da se nogomet vrati kući traje već predugih 58 godina, a nedjelja u Berlinu je za Garetha Southgatea sad ili nikad…
