Barokni je grad nekako suđen Dalmatincima, poznajemo mnogo primjera po kojima su ljudi s juga države otišli na njen sjever i skrasili se u Varaždinu. A pogotovo se to odnosi na nogometaše i to one koji su u karijeri nosili dres Hajduka.
Veza Hajduka i Varaždina doista je zanimljiva, a stara je sada već dugi niz godina.
Mnogi su hajdukovci nakon Poljuda sletjeli u Varaždin. Niz je poduži, a otvorio ga je još 2019. godine Tonio Teklić, danas igrač Erzurumspora, turskog drugoligaša. On je tada kao mladi igrač tražio adresu koja će mu dati minutažu, a Varaždin ga je primio objeručke. Ne samo da ga je primio, nego je tamo Teklić igrao nogomet života, došao do epiteta ponajboljeg igrača lige. Lijeva noga je zlata vrijedna, a ofenzivni veznjak je ima. I služi ga jako dobro. Sezonama je baš u dresu Varaždina oduševljavao nogometnu javnost, a mnogom hajdučkom pučanstvu bilo je krivo što talent nije razgorio kući.
Plodonosna sezona bila je 2022./23. kada je u 33 nastupa Teklić zabio 8 golova. Otišao je potom u Trabzonspor, a danas oduševljava u Erzurumsporu. Poučeni Teklićevim primjerom, godinu kasnije na vrata Varaždina pokucali su Ivan Delić i Dino Skorup za koje je također to bila idealna sredina. Delić, danas 26-godišnji napadač, nastupa za slovenski Bravo, a u plavom je dresu nastupio 15 puta uz 2 zgoditka. Skorup je godinu dana mlađi veznjak koji je u baroknom gradu proveo polusezonu u kojoj je skupio 10 nastupa. Kasnije ga je kroz Šibenik put odveo do banjalučkog Borca iz kojeg je otišao u rumunjski Sepsi i tamo zarađuje kruh.
To su sve promatrali Michele Šego, Luka Škaričić i Karlo Sentić i vidjeli su da Varaždin uopće nije loša opcija, a pogotovo ako si prije nosio bijeli dres. A oni jesu, ne u mjeri u kojoj su tada htjeli. Kad već nisu uspjeli u voljenom klubu, Varaždin je formula koja je sigurna za uspjeh bivšeg hajdukovca. Te je sezone Varaždin bio drugoligaš, ali odmah je, na pogon Hajdukovaca, uslijedio povratak među elitu. Kasnije je stigao i Ivan Ćubelić, a posljednji od plejade hajdukovaca koji su igrali ili igraju u Varaždinu jest Mate Antunović, član juniorske generacije bijelih koji ima tu nesreću da igra na poziciji najboljeg igrača lige i kičme Hajduka, Marka Livaje. Nije, logično, bilo minuta za Antunovića iako je određenu priliku i dobio. Varaždinu je ove zime trebao napadač, a kako se Hajduk interesirao za Michelea Šegu pala je dosjetka kako bi dio dogovora mogao biti baš Antunović. I baš on trebao bi ovog petka prijetiti Bijelima, s obzirom na to da tri žuta kartona ima Marko Dabro.
Šego je jedini iz ove grupe igrača za kojeg je Hajduk ponovno zagrizao i doveo ga pa će bi se tako moglo dogoditi da na Stadionu Anđelka Herjavca krilni napadač prijeti Varaždincima, a centarfor Hajdukovcima. U Varaždinu je još uvijek i Luka Škaričić koji je standardan pod Šafarićem, a ne zaboravljamo niti Maria Čuića kojem se karijera također dotiče ovih takmaca. Dodamo li ovom nizu i Luku Mamića, 22-godišnjeg krilnog napadača koji je bio dijelom mlađih kategorija Hajduka, dobijemo poveću skupinu hajdukovaca koji su “boom” doživjeli u Varaždinu. Iz Dalmacije su tamo otišli i današnji članovi Varaždina Josip Silić, Mateo Barać i Frane Maglica.
Dalmatincima, Splićanima očito Varaždin po mnogočemu odgovara, skrase se u toj mirnoj sredini i uživaju. Dobitna je to kombinacija na mnogim poljima života, a pogotovo se sviđa nogometašima koji su u nekom dijelu karijere nosili dres Hajduka.
