Tri pogotka i dvije asistencije u dresu Rijeke ove sezone. Napisano “suho”, brojke kao brojke, ne ostavljaju dojam da je posrijedi sezona za pamćenje. Ali kada se iza njih sakrije ime Duje Čop, kada te brojke stavimo u kontekst onoga što je Rijeka postigla i tko je u toj svlačionici držao konce mirnoće, iskustva i karaktera, onda ti golovi i asistencije imaju puno više značenja nego što bi se na prvu moglo pomisliti.
U sezoni za povijest, sezoni u kojoj je Rijeka osvojila i prvenstvo i Kup, Duje Čop nije bio ni prvi strijelac, ni najbrži, ni najeksponiraniji igrač. No, zato je bio nešto što se danas više ne može izmjeriti statistikama – čovjek koji zna kada progovoriti, kada stisnuti zube, a kada stati uz mladog suigrača kojem gori pod nogama. Taj tihi kapetan bez trake na ruci, netko tko je osvojio svlačionicu prije nego što je osvojio publiku.
Toni Fruk i Niko Janković, dvojica najboljih igrača Rijeke u sezoni 2024./25., nisu birali riječi kad su govorili o Duji Čopu. Zna se pojaviti i na balotama u Sinju, pa i tamo ne voli izgubiti gubiti, rekao je nedavno Janković sa smiješkom. Jer, Duje Čop ne zna drugačije – to je sportaš koji nikada neće tek tako priznati poraz. Deset trofeja, od čega dva s Rijekom, jedan od svega dva igrača koji je Rabuzina uzeo s tri različita kluba.
Rođen u Vinkovcima, odrastao u Splitu, u nogometnom smislu sazrio je puno ranije od svojih vršnjaka. Prve profesionalne minute upisao je u Hajduku, ali punu afirmaciju doživio je u RNK Splitu i Dinamu. U Dinamu je ostavio dubok trag, osvajao trofeje, igrao Ligu prvaka, a onda se otisnuo u inozemstvo – Malaga, Valladolid, Cagliari, Standard Liege, Sporting Gijon… Bio je svugdje, vidio sve.
I taman kada su mnogi pomislili da Čop spada u aorist, prošlo svršeno vrijeme kada su trofeji u pitanju, pojavio se na Kvarneru. Bez pompe, bez najave, gotovo ispod radara. Rijeka ga je dovela kao iskusnog napadača, ali dobila je puno više. Dobila je vođu. Onog koji će prihvatiti klupu bez gunđanja, ali će na treningu biti prvi u svemu. Onog koji će mladima objasniti zašto se derbi ne igra s 90% snage. Onog koji zna kako izgleda borba za bodove u ožujku na teškom gostovanju u Gorici i kako izgleda borba sa samim sobom kad ne ide.
Njegov utjecaj nije mjerljiv. Nema ga u brojkama. Ali osjeća se. U svlačionici, na treningu, na tribinama. Duje Čop je bio duša te ekipe. Kad su Fruk i Janković zabijali i asistrirali, Čop je bio onaj koji je prvi čestitao, koji je podigao palac gore, koji je znao da bez podrške nema pobjednika.
I da, možda nikada više neće biti prvotimac svakog kola. Možda se više nikada neće upisati u strijelce u derbiju protiv Hajduka ili Dinama. Ali to nije ni bitno. Jer nogomet nije samo igra golova i asistencija. Nogomet je igra karaktera, a Duje Čop je karakter u najčistijem smislu te riječi. On je čovjek koji nije znao izgubiti. Čak ni na balotama u Sinju.
Rijeka je ove sezone imala nogometne dragulje. Fruka, Jankovića, Radeljića, Selahija, Majstorovića, kapetana Zlomislića… Ali imala je i u nastavaku prvenstva čovjeka iz sjene koji je sve njih povezivao, možda i više u svlačionici i na klupi nego na terenu. Ljepilo ekipe. A to je neprocjenjivo. I zato, kada jednog dana budemo pričali o sezoni 2024./25., uz sve trofeje i slavne trenutke, valjat će spomenuti i Duju Čopa.
Ne zbog brojki. Nego zbog onog oku nevidljivom što je dao svlačionici, Rijeci.
