Ili znaju nešto što mi ne znamo, ili se oslanjaju na favorite “po defaultu”, ili, su, pak, potpuno u krivu. Recimo, prema bookmakerima, a o njima je riječ, i dalje kao glavni favorit Eura u određenom dijelu kladionica egzistira – Engleska, iako se, realno, provlači od skupine, a od poraza u nokaut-fazi spasila se doslovce u posljednjim minutama i trenucima dvoboja sa Slovacima i Švicarcima. Englezi, u prosjeku, množe ulog puta pet. Slijede Španjolci, a potom, odmah do, Francuzi, a na začelju redoslijeda su Nizozemci. No, da do toga dođu, tom pokeru reprezentacija trebat će u rukama – poker asova. Je, nogomet je momčadski sport, ali, ipak, svatko od polufinalista u redovima ima barem jednog igrača koji bi mogao obilježiti završnicu, a samim time i zaslužiti laude za najboljeg igrača turnira.
Postoji, međutim, problem. Glavne perjanice, zapravo, nalaze se u “ofsajdu”. Uoči početka turnira, naime, gotovo opći konsenzus svodio se da bi glavnu riječ na ovome turniru trebali voditi, ne nužno tim redoslijedom, Toni Kroos, Jamal Musiala, Jude Bellingham, Harry Kane, Cristiano Ronaldo, Pedri, Kylian Mbappé… Tri utakmice prije kraja, gle vraga, dvojica su ispala, a ostali se i dalje, blago rečeno, traže.
– Ovo je prvenstvo umornih – poručio je neki dan i Gary Lineker, tvrdeći da je Euro vrlo dobar, ali ne i odličan, kako se očekivalo, upravo zbog činjenice da su glavni igrači iscijeđeni poput limuna.
Teško se ne složiti s tom tezom. U dosadašnjem dijelu prvenstva, recimo, Gakpo je prvi strijelac s tri gola (!), a najbolji igrači mahom dolaze iz defenzivne branše – Rodri, Kante, Rice… – zatim iz redova klinaca, koji su poput razbojnika istrčali na veliku scenu (poglavito tu mislimo na Španjolce Nicu Williamsa i Laminea Yamala), ali i ljudi iz posljednjih redova očekivanih junaka, kao što su Fabian Ruiz, Giorgi Mamardašvili ili silno problematizirani Marc Cucurella.
Kako god, uoči polufinala i sudara Španjolske i Francuske, te Engleske i Nizozemske, postoji prostor za promjenu paradigme. Na redu su, dakle, najveće utakmice. Dosadašnja forma ne mora značiti ništa. Ovo su dueli inspiracije. A ova četiri igrača, prema našem mišljenju, mogu se na kraju nadati momčadskoj slavi, ali i kruni najboljeg igrača.
KYLIAN MBAPPÉ
Francuska je u polufinalu bez zabijenog gola. “How Bizarre”, svira kao soundtrack u pozadini, dok Mbappé više razglaba o izborima u Francuskoj, umjesto o Euru. Prema određenim statističkim pokazateljima, najbolji francuski igrači na ovom Euru prema prosjeku ocjena odazivaju se na imena Dembele, Koundé i Kante. A čovjek od kojeg se očekivalo da bude remorker francuskog puta prema tituli, zasad, zapravo, na terenu šuti. Ipak, i takav Mbappé i dalje se nalazi među pet najvećih kandidata za osvajanje titule prvog igrača Eura.
Razlog je, zapravo, prozaičan: bez obzira na dosadašnje partije, slijede ključne dvije utakmice u kojima se sve stubokom može promijeniti. Utakmice inspiracije, u kojima se zaboravlja sve ono prije odigrano. I baš zbog toga, novi igrač Reala i dalje se nalazi među favoritima, jer on je sposoban jednim bijegom ili potezom riješiti utakmicu, što bi bilo dovoljno, bez obzira na to što je dosad igrao u “leru”. Konačno, francuski mediji čekaju da se “tricolori” napokon odčepe, iako, doduše, Deschamps još nije našao svoj “Domestos”…
CODY GAKPO
Zajedno s Musialom (Njemačka), Gautadzeom (Gruzija) i Schranzom (Slovačka), sjedi na tronu za najboljeg strijelca turnira. Da mu Uefa nije “ukrala” gol kontra Turaka i pripisala ga turskom braniču Müldüru, “zlatna kopačka” već bi mogla ići na gravuru. Ovako, Gakpo dijeli prvu poziciju, ali s obzirom na to da je dosad bio najvažniji dio nizozemskog krčenja puta među četiri najbolja, jer je uz golove upisao i jedan asist, ostavio i dojam “spiritus movensa” ovih “oranja”, ovaj Liverpoolov igrač ostaje u uskoj konkurenciji da uzme glavnu nagradu za najboljeg igrača, što bi doista bila senzacija.
Na početku turnira, naime, baš kao i Olmo, kladioničarske je predikcije promatrao iz debelo dalekih klupa od onih najistaknutijih i najekskluzivnijih nositelja prava na najveće nagrade. Iako u ukupnom redoslijedu najboljih zaostaje, ako, pak, gledamo samo napadače, Gakpo ima kumulativno najbolje brojke. A biti “matchwinner” u nogometu je prečesto bilo ključno. U svakom slučaju, ako je neki njegov veliki fan u Nizozemskoj, ili Liverpoolu, bio “lud” i uplatio neki listić da će Gakpo dvije utakmice do kraja biti u konkurenciji za obje najveće individualne nagrade na Euru, vrlo je blizu velikoj lovi…
DANI OLMO
Nije što je “naš”, ali Dani Olmo igra u čudesnoj formi. Istina, snopove reflektora zarobili su primarno Williams i Yamal, nakon njih i general srednjeg reda Rodri, međutim, premda u posljednje dvije utakmice ulazi iz drugog startnog bloka, Dani Olmo ima priliku ući u povijest. Kada, naime, gledamo prosjek odigranih minuta, bivši dinamovac na prvom je mjestu prema broju golova i asistencija (4), s obzirom na to da su Gakpo, Ruiz i Mikautadze proveli bitno više vremena na terenu. Da Luis de la Fuente, konačno, nije imao zapisanu sredinu s Pedrijem, koji je realno u odnosu na Olma u osjetno slabijoj formi, igrač RB Leipziga možda bi već sada, uz dojam, nabildao i statistiku.
Ali gledajući ga na terenu kako je “lagan”, željan i gladan, a nakon Pedrijeve ozljede zbog Kroosova starta, Olmo sigurno postaje starter. Dosadašnja statistika Danija Olma, s kojom je u prosjeku odigrao 66 minuta na ovome Euru, uz dva gola i dva asista, i u drugim je važnim kolonama iznimna. Naravno, žiri, kao i navijači, vole zvijezde, pogotovo mlade, što u prvom redu Yamala i Williamsa gura u prvi plan, dok Rodri kao šef, sjetimo se, zbog zavjetrinske pozicije na kojoj igra, nije lani niti u Ligi prvaka dobio akolade koje apsolutno zaslužuje.
– Rodri je kompjuter. Šef. Administrator emocija, igre, ponašanja, svega – reći će o Rodriju De la Fuente.
Uefa možda ispravi nepravdu u slučaju ako “furija” ode do kraja, no među nekoliko lica koje traže autora, viri i ono poznato, dobro lice Danija Olma. I to nije navijačka opservacija.
JUDE BELLINGHAM
“Hey Jude”, kliču Englezi na račun igrača od kojeg se očekuje da postane novi Gazza. Nogometno, ne privatno. I Bellingham, gledajući sve, direktno je zaslužan za jedinu pobjedu u 90 minuta na turniru (!), protiv Srbije, kao što je najefektnijim pogotkom prvenstva spasio Englesku blamaže ispadanja kontra Slovačke u osmini finala, golom škaricama u posljednjim sekundama dvoboja, nakon čega je Kane u produžetku čekirao četvrtfinale.
Ipak, gledajući cijeli Euro, ovaj Bellingham nije na onoj “kraljevskoj” razini. Nije, pritom, jedini, što više otvara pitanje konačnih sposobnosti Garetha Southgatea, nego kroničnog pada forme gotovo cijele momčadi, od Fodena, preko Bellinghama, do Kanea. Čini se da je u pitanju ipak sistemska greška… Ali, kako god, Engleska je opet, drugi put zaredom na Euru, na korak od finala. Sretno je stigla u dio ždrijeba koji je nudio kudikamo lakše prepreke, i to je na kraju iskorišteno. Ipak, odsad će “tri lava” morati bitno jače rikati.
A prvi lav među jednakima, upravo je dečko koji je zabio spektakularan gol, pa se spektakularno vulgarnim gestama i izjavama prometnuo u svojevrsnog “grincha”, ali sada je i njemu i Engleskoj nužan kopernikanski obrat. Je li za to spreman, doznat ćemo uskoro.
