Aleks Stojaković (21) do prije nekoliko mjeseci nije mogao ni sanjati da će biti standardni prvotimac u trećoj momčadi SuperSport HNL-a, kao ni da će na Maksimiru, u srazu s Dinamom (2:1), odjenuti plašt junaka Lokomotive uz drugog strijelca Pajača s 11 metara. U ljeto prošle godine Slovenac se priključio drugoligašu Jarunu, režiravši scenu koja se prepričavala idućih nekoliko dana. Momak je došao na probu, a jedan od prvih poteza bilo je izvođenje kaznenog udarca iz kojeg se odvažio na – panenku! I promašio…
U tom trenu bilo bi neprocjenjivo ući u glavu tadašnjeg trenera Jerka Leke i pomoćnika Tomislava Žitkovića, koji danas vode Dinamo U19, jer mogli su razmišljati u samo dva smjera: ovaj dečko ili je prepun samopouzdanja ili jednostavno “nije normalan”. U svakom slučaju, bilo je jasno da se radi o specifičnom nogometnom karakteru, pa se tako i u nastavku Stojakovićeve mlade karijere dosta toga ispostavlja specifičnim.
Recimo, Stojaković u Jarunu praktički ni jednu utakmicu nije odigrao na poziciji centarfora koja mu je dodijeljena u Lokomotivi, već kao osmica, desetka i ponekad krilo. Čak nije uvijek ni bio standardan među prvotimcima, a znao bi i iznenaditi ponašanjem pa ga je Leko jednom eliminirao s treninga. Ovog ljeta stigao je na probu u Lokomotivu, u glavi se dogodio “klik” i maksimalno se primio posla.
Situacija je uoči sezone izgledala delikatno: Lokosi nisu imali ni jednog “pravog” centarfora do mjere da ste pomislili da će u prvom kolu protiv Vukovara u špicu istrčati Nikica Jelavić. Trener je ipak ostao uz aut-liniju, a u vatru gurnuo Stojakovića i, ispostavit će se, uvidio nešto što se u Slovencu dotad nije moglo prepoznati. I tu mu se svakako mora odati priznanje, centarfor je “nanjušio” centarfora i čak ako se to činilo početnim “krpanjem”, Stojaković je do danas ostao vrhovni napadač. Pa na Maksimiru zabio Nevistiću za 1:0, što mu je treći gol u sezoni (još Slaven Belupu u 2:1 trijumfu i Dugom Selu u 4:0 slavlju u Kupu), a broji i jednu asistenciju (za remi s Osijekom 1:1).
Poduži uvod bio je potreban da se pokaže kako se uz dobar pristup i trenersko povjerenje kockice nenadano mogu posložiti, ostaje nam napokon prepustiti riječ protagonistu.
– Ni sam nisam mogao zamisliti da se u pola godine toliko toga može promijeniti. Da iz Prve NL, gdje smo bili osrednji na ljestvici, krenem u smjeru Lokomotive, zabijem tri gola i da boravimo kao treći… Da mi je netko tada to rekao, sigurno mu ne bih povjerovao – kaže nasmijani Stojaković nakon treninga u utorak, kojem je prethodio dan pauze.
– U nedjelju nismo slavili pobjedu protiv Dinama, dogovorili smo se da to bude ponedjeljak. Imali smo dva razloga za slavlje. Osim trijumfa, rodilo se dijete našem vrataru Posavcu.
Djelovalo nam je da se Stojaković premišljao hoće li uopće proslaviti pogodak, je li i sam mislio da se nalazi u zaleđu?
– Znao sam da je sve bilo O.K. u odnosu na stopere, pa sam primio loptu i pucao. Izgledalo je 50-50, no u takvim situacijama moraš ići do kraja. Da, ustvari mi je suigrač Vuković rekao da odem proslaviti gol. Pitao me mislim li da je zaleđe, kazao sam mu da postoji šansa da je Dinamov bek zaspao, a u suprotnom sam sigurno u zaleđu. Na kraju se ispostavilo ovo prvo, odlično za nas. Svaki gol je lijepo zabiti, a pogotovo ekipi kao što je Dinamo, za kojeg svi znamo što je i tko je. Zaista sam presretan što sam pomogao ekipi, još više što smo osvojili jako teška i važna tri boda.
Što je prolazilo kroz glavu u trenucima poduže VAR provjere?
– Podigao sam ruke i signalizirao igračima da u svakom slučaju moramo krenuti prema naprijed, neovisno o tomu hoće li se gol priznati ili ne. Kad zabiješ, pa čak i ako se pogodak poništi, ipak je psihološki moment na tvojoj strani i u idućih 10-ak minuta može ga se iskoristiti. Čak i da su poništili gol, uvjeren sam da bismo zagrizli još jače i zabili u skorijem periodu.
Radi li se o uigranoj akciji s asistentom Krivakom ili je bilo spontano?
– I jedno i drugo, možda malo više spontano jer ne znam koja je bila Krivakova namjera. Možda je želio i šutirati, no na treningu vježbamo situacije na način da uvijek budemo spremni, bilo na asistenciju ili odbijenu loptu. Kad si u 16-ercu, uvijek živiš za pogodak.
Stojakoviću je malo nedostajalo i da u utakmici ranije, pod reflektorima Poljuda, zabije za vodstvo kontra Hajduka (0:2). No, spriječila ga je vratnica, kao i Bijele u napadu ranije.
– Malo sam nakon toga pao u depresiju, stvarno sam bio tužan i ljutit. Da sam zabio taj gol, utakmica bi možda završila drukčije… No, ljudi oko mene i trenerski stožer rekli su mi da nemam što o tome razmišljati, da se na mene nitko ne ljuti i da samo moram nastaviti s radom. Evo, na kraju nisam bio ni planiran za startera u utakmici s Dinamom, no Vasilj se razbolio i stigao je pogodak.
I slovenski mediji prenijeli su da je “napadalec postal junak Zagrebškega derbija”, stižu li čestitke i iz susjedstva?
– Tamo baš i nisam igrao u prvoj ligi, nego u mladima iz Rudara pa Brinju, stoga im i nisam nešto poznat. No, puno ljudi odavde slalo je poruke, zahvalan sam na svakoj od njih.
Jelavić je nakon susreta kazao da nitko nije očekivao treće mjesto nakon devet utakmica.
– Istina, ali ni sada ne razmišljamo hoćemo li i do kada ostati treći. Teško je gledati baš toliko u budućnost. Da bi napravio neki rezultat, moraš biti fokusiran isključivo na nadolazeći susret i to je logika koje se svi držimo. Nema kalkulacija, nema “gdje ćeš, kako ćeš”… Evo, u četvrtak nas čeka prijateljski susret, a neovisno o revijalnom tonu mi ćemo se postaviti maksimalno. A tek onda Vinkovci i lov na nova tri boda – zaključit će Aleks Stojaković, vjerojatno jedan od najvećih dobitnika dosadašnje sezone SHNL-a uzmemo li u obzir gdje se nalazio u ovom trenu prošle godine.
