Zvonimir Boban rođen je 8. listopada 1968. Tako je upisano u knjizi rođenih matičnog ureda grada Imotskog. Obitelj Boban potječe iz Bobanove Drage, sela u zapadnoj Hercegovini, koje je za bivše države imalo stigmu “neprijateljskog gnijezda” (zbog Rafaela Bobana, zapovjednika Crne legije).
Zvone je odgajan u duhu katoličke vjere, ali i nogometne religije zvane – Dinamo. Doduše, u životopisu mu se često spominje epizoda (koju je bezuspješno demantirao) da se kao klinac zatekao na probi u Hajduku, ali nije prošao zbog – tankih nogu!?
Prvi nogometni uzor bio mu je tri godine stariji brat Dražen, junior Dinama (proglašen najboljim igračem na omladinskom turniru Kvarnerska rivijera). Osim talentom, Zvone Boban oduvijek se isticao i osobnošću. Stoga ne čudi da ga je Ćiro Blažević već u tinejdžerskoj dobi odredio za Dinamova kapetana.
Bio je Zvonimir Boban i kapetan jugoslavenske U20 reprezentacije, koja je na Svjetskom prvenstvu u Čileu osvojila titulu. Neki su detalji već tada upućivali na zaključak da Boban malo odudara od stereotipa “običnog nogometaša”. Primjerice, nosio je na putovanja Borgesove knjige…
Bio je Boban miljenik Miljana Miljanića, jednog od najutjecajnijih ljudi jugoslavenskog nogometa. No, uspon ponajveće nade jugo-nogometa zaustavio je “nacionalistički ispad” uoči (nikada odigrane) utakmice Dinama i Crvene zvezde, 13. svibnja 1990. Udaranje nogom milicajca Refika Ahmetovića smatralo se tada atakom na bratstvo i jedinstvo, najvrednije stečevine SFRJ.
– Nagovarale su me kolege da pucam Bobanu u leđa. Nisam htio. Rekao sam im da mogu pucati oni ako žele. Svi su bili naoružani – pričao je kasnije Ahmetović.
Zbog suspenzije FSJ-a, Zvonimir Boban nije putovao na Svjetsko prvenstvo u Italiju. Igrao je za Dinamo u posljednjem izdanju Jugolige, a onda je ostvario transfer u Berlusconijev Milan, ponajbolji europski klub krajem ‘80-ih prošlog stoljeća.
Stvaranjem hrvatske države, ustrojena je i nogometna reprezentacija, kao najveći sportski fenomen i prepoznatljiv svjetski brend. Od svih zemalja nastalih raspadom bivše države jedino je Hrvatska ostvarila kult nacionalne (nogometne) momčadi. Bitni čimbenici u tom procesu bili su izbornik Ćiro Blažević, te Boban kao kapetan reprezentacije. Rezultatski vrhunac Ćirini su “sinovi” dosegli u Francuskoj 1998. osvajanjem bronce. Sve ostale generacije, uključujući i srebrne iz Rusije (2018.) samo su slijedile, održavale i nadograđivale kult “vatrenih”.
Iako navijači Dinama Zvonimira Bobana smatraju klupskom legendom (zbog ekscesa o kojemu on danas nerado govori), činjenično je stanje: on s “modrima” (odigrao je za maksimirski klub 121 utakmicu) nema nijedan trofej! Sva (respektabilna) rezultatska postignuća Boban je ostvario igrajući deset godina u Milanu (255 utakmica): osvojio je četiri “scudetta” i Ligu prvaka 1994. Pomalo neočekivano, kao posljednju postaju profesionalne karijere, Boban je odabrao Celtu iz Viga. No, u španjolskoj se Galiciji zadržao svega šest mjeseci…
Premda je proputovao cijeli svijet i komunicira na talijanskom, engleskom i španjolskom, Boban je, kao mjesto u kojemu se najbolje osjeća, izabrao – Zagreb. A godinama potiskivanu želju za visokim obrazovanjem realizirao je “u zreloj životnoj dobi”, diplomiravši povijest na Filozofskom fakultetu.
Činjenica da je Bobana švicarski odvjetnik i predsjednik Fife Gianni Infantino kooptirao u rad svjetske nogometne organizacije nikoga nije posebno iznenadila. Kao dužnosnik s fokusom na razvoj nogometa, Boban je zagovarao implementaciju tehnologije u igri i jedan je od prvoboraca za uvođenje VAR-a.
Napustio je, međutim, Fifine odaje nakon jednog telefonskog razgovora. Paolo Maldini imao je ambiciozan projekt “Milan ponovno učiniti velikim”. Boban mu je u toj priči bio prijeko potreban. Bivši suigrači stvorili su temelje šampionske momčadi (2021./22.), ali Boban “dane slavlja” nije dočekao na San Siru. Zbog kritiziranja predsjednika Uprave (koji je na svoju ruku pregovarao s nekim trenerskim kandidatima), Boban je “nečasno otpušten”, ali je naknadno pravnu zadovoljštinu ishodio – na sudu.
Vrlo je visoko Boban bio pozicioniran i u radu Uefe (došao na osobni poziv predsjednika Aleksandera Čeferina), ali je Nyon napustio zbog principijelnih razloga: zbog neslaganja s Čeferinovom odlukom o “produljenom mandatu”.
Akceptirajući krizu u kojoj se trenutačno nalazi Dinamo, Boban je odlučio vratiti se “korijenima” i prvi put zakoračiti u hrvatski (klupski) nogomet. Da je Ćiro živ, vjerojatno bi mu rekao:
– Sine, neka ti je Bog na pomoći!
