Prije godinu i pol novi Dinamov sportski direktor Albert Capellas je dao veliki intervju za engleski Sky Sport, u kojem je zapravo ponudio svoju životnu i nogometnu filozofiju. Između ostalog je istaknuo:
– Johan Cruyff je na mene imao najveći utjecaj, njegovo je poimanje nogometa bilo fantastično i sretan sam što sam mogao učiti od njega. Njegov utjecaj na mene i dalje živi, kroz prijatelje i obitelj. Fascinantno je da Johanov sin Jordi ima izniman način razmišljanja poput svoga oca, specifično gleda na nogomet i može vidjeti neke stvari drukčije, rješavajući složene probleme jednostavnim potezima.
– U Barceloni smo željeli igrati nogomet s brzim pomicanjem lopte, s jednim dodirom. Mora se igrati u trokutima. Kad se izgubi lopta, odmah morate pritisnuti protivnika, da biste je što brže opet osvojili. Željeli smo da protivnik osjeti taj pritisak, da osjeti kako nije ni blizu stvaranja prilike. Momčadi se mogu koncentrirati 15 ili 30 sekundi, ali 45 sekundi do jedne minute? To je teško. I uvijek postoji barem jedan igrač koji će izgubiti koncentraciju.
– Moram istaknuti Quiquea Costasa. Igrao je s Johanom Cruyffom u Barceloni ‘70-ih godina, potom je radio kao trener 30 godina u La Masiji. Bio sam mu pomoćnik u Barceloni B. Čovjek nije znao apsolutno ništa o video-zapisima, računalima i statistici, ali znao je sve o igri! Od njega sam naučio mnoge stvari koje nikad ne možete naučiti u knjigama.
– Od Cruyffa sam naučio da se svaki igrač mora drukčije tretirati. Ne žele, ili ne trebaju, svi igrači iste informacije. Postoje igrači koji žele znati sve, oni trebaju punu pozornost, jer traže mnogo informacija i sposobni su prihvatiti te informacije. Ali, onda postoje i igrači koji nisu spremni usvojiti sve informacije koje im dajete. Uostalom, svatko od nas pije drukčiju kavu. Neki preferiraju dugi, neki kratki espresso, netko pije macchiato. A neki ne vole kavu. Isto je i s igračima…
– Trenerski je posao težak zato jer se radi s ljudima. Iza nogometaša, iza sportskog direktora ili predsjednika, uvijek stoji netko drugi. Moramo o tome razmišljati. Potrebno je puno vještine da biste vodili ljude, a ne samo nogometaše.
– Mnogo sam naučio iz vremena provedenog u Njemačkoj, oni su jako dobri u protunapadima, u otvorenim utakmicama. Stvarno sam morao razmišljati o ostatku obrane kako bih izbjegao protunapade, jer uvijek ostavljaju jednoga ili dvojicu igrača naprijed, a to znači da se morate prilagoditi. Pogledajte Guardiolu. On stalno prilagođava svoju igru. Temeljni koncepti uvijek su isti, ali on je kreativan s novim rješenjima.
– Što je uopće atraktivan nogomet? U Engleskoj je to jedno, u Španjolskoj drugo, a u Brazilu treće…
– Ono što volim su klubovi koji imaju jasnu strategiju, koji razmišljaju o tome zašto nešto rade. Kad je to jasno, kad su vizija i vrijednosti jasne, sve je puno lakše. Svakodnevno me oduševljava i intrigira ta složenost nogometa i pokušaj da se sve pojednostavi. A to nije lako učiniti, osjećam da ću zauvijek pokušavati dešifrirati taj čudesni nogometni kod…
