Primjetan je u dijelu medija početak-nastavak dramatiziranja najavljene gradnje stadiona u Maksimiru. To podrazumijeva tretman “bacanja novca”, kao i u kontekstu epohalne obnove stadiona u Poljudu (46 godina od izgradnje). Doživljaj koji prati gotovo svaku investicijsku ili inu financijsku priču hrvatske sportske infrastrukture…
Sportske novosti su svoju impresivnu tradiciju započele u kolovozu 1945. godine. U ovoj godini SN obilježavaju dojmljivih 80 godina izlaženja. Prvi tekst u SN-u potpisao sam 1979., što ukazuje na 46 godina rada. U tom dugom razdoblju svekolikih mijena na ovim prostorima, jedna od stalnih negativno tretiranih tema na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, kako u bivšoj tako i u hrvatskoj državi, bila je stadionska, dvoranska, atletska ili ina infrastruktura. Uvijek je djelovala kao dramatična društvena muka. Svaku, a pogotovo nogometnu investiciju, prati evergreen poema o neracionalnom trošenju sredstava poreznih obveznika, suvišnim razbacivanjima za nogometaše koji plivaju u novcu, dok obični ljudi jedva spajaju kraj s krajem, a sve to dok je nasušna potreba za novim školama, vrtićima, bolnicama, hospicijima i inim društvenim prioritetima…
Teško je razumjeti kroz toliko vremena, u raznim društvenim uređenjima, različitim državnim stvarnostima i revolucionarnim promjenama globalne svakodnevice, kako opstaje ta domaća averzija prema ulaganju u infrastrukturu sporta. Naravno da je bilo megalomanskih, štetnih i promašenih investicija u objekte sporta, no u kojem vidu djelatnosti nije bilo? Uostalom, i obnova stadiona Maksimir je krajem 1990-ih bila simbolikom tih negativnosti. Umjesto modernog stadiona, u vjetar je bačeno 100-tinjak milijuna eura da bi se na kraju stvorilo ruglo na istoku Zagreba. Potres je samo zadao posljednji udarac dramatičnosti objektu koji je nekoć bio “nešto moderno”, ali je od svog postojanja (1912.) kroz dugo kompletiranje (do 1961.) do danas, iznad svega, bio stjecište brojnih generacija aktera, ali i najviše gledatelja. Najpopularnije igre na svijetu…
Doživljaji koje je Maksimir, kao i svaki stadion u nekoj urbanoj zbilji, pružio svojim posjetiteljima, a ne samo igračima “koji igraju i zarađuju”, memorije su generacija, lokalnog i inog okruženja te vrtlog svekolikih emocija. Zašto stadioni u dijelu društva spadaju pod egidom “mučnog”, a dotle, recimo, svaka kulturna znamenitost, bezbroj investicija u kulturu i širi spektar društvenih događaja kojima se prišiva okvir “značajne društvene manifestacije” uživa a priori status pozitivnog, korisnog, poučnog i slično? Zašto je, recimo, 21 milijun eura za uređenje jedne gradske manje znamenitosti doživljeno kao nešto potrebno (i jest), a stadion, kojeg pohodi i do 40 tisuća ljudi, jest “bacanje para poreznih obveznika”?
Nakon 40-ak godina na to pitanje nisam pronašao logičan odgovor, koliko god je točno da u gradnji (i) sportskih objekata ima muljanja na izvoz. No, u kojoj to gradnji općenito, pogotovo u Hrvatskoj, nema, ajmo reći, u najmanju ruku “kontroverznih situacija”? Nije, dakle, stvar u tome da ne treba graditi sportsku infrastrukturu jer ima muljanja, nego obvezno treba ulagati u sportsku infrastrukturu i onda transparentno odraditi procese gradnje i ako ima devijacija prepustiti ih “institucijama koje to trebaju rješavati”.
Stadion u Maksimiru, kako se može prepoznati iz hodograma kojeg su pokrenuli gradska vlast u suradnji s Vladom RH Hrvatske, napokon bi trebao kroz 4-5 godina postati ponos, a ne sramota Zagreba i Hrvatske. Kamp koji HNS gradi u Velikoj Gorici postat će “tvornička hala hrvatskog nogometa” i podignuti razinu infrastrukture na onu koju je 30 godina globalno podizala reprezentacija. Gradnja stadiona u Kranjčevićevoj je logična i dobrodošla investicija u alternativni manji stadion, koji je potreban Gradu koji u širem području ima preko milijun žitelja, najviše nogometnih klubova i raznih manifestacija koje potrebuju takav otvoreni prostor.
Poljud je stadion izgrađen prije 46 godina i nasušno treba rekonstrukciju. To je najposjećeniji objekt u Hrvatskoj, gdje je prosjek gledatelja svjetski relevantan (21.618). U SHNL-u, ligi koja živi unutar zbilje od 3,8 milijuna stanovnika (okruženje Milana ima 4,3 milijuna), ima dosad u sezoni više od 800 tisuća gledatelja. Broj pratitelja putem TV ekrana još je veći. Kad bi stadioni bili primjereni standardu koji gledatelji zaslužuju, onda bi još više bilo publike uživo. U Osijeku je u Gradskom vrtu bilo u prosjeku 2700-4000 ljudi po utakmici dok su se borili za vrh. U novoj Opus Areni, iako su natjecatelji bitno pali, popeli su se do prosjeka 7418 gledatelja, a sada u krizi imaju skoro 6000!
Tretman u stilu da je sramota da ljudi koji primaju plaću od tisuću eura financiraju stadione za nogometaše koji zarađuju stotine tisuća je čisti populizam. Prije svega jer mase koje hrle na stadione i u dvorane većinski su upravo ti ljudi. I zaslužili su da imaju komoditet na tribinama kao i oni koji pohode lože u kazalištima, s VIP tretmanima u paviljonima, na izložbama i raznim festivalskim eventima te sličnim stjecištima gdje idu većinom oni koji zarade bitno više tisuća. I to plaćaju porezni obveznici. Svi imaju pravo na modernizacije, zato akcije stadioni nisu nažalost, nego – napokon!
