Mnogi navijači Hajduka, pripadnici “prgave familije”, najradije bi sjećanje na prošlu sezonu, potisnuli u zaborav, jer je dugo izgledalo da će se dogoditi happy-end, osvajanje titule prvaka, na jubilarnu dvadesetu godišnjicu rekordnog posta u povijesti kluba. Svi se pitaju kako se dogodio taj negativni zaokret u finišu, jer se u stvari sve se urušilo od 29. kola i neodlučenog rezultata protiv Lokomotive na Poljudu (1-1), tada s osjećajem da se ipak u 98. minuti golom Trajkovskog spasilo vrijedan bod. A ono u slijedećih pet susreta nastavljen je podbačaj, još dva mizerna remija i čak tri poraza…
Moglo bi se prisjetiti još nekih rezultatskih oscilacija poslije početne sjajne serije, 11 utakmica bez poraza (osam pobjeda, tri neriješene), od kada su se smjenjivali “alti e basi”, točnije nedovoljne izvedbe, koje su po mnogima bile adresirane na trenera Gennara Gattusa. On je postojano prihvaćao odgovornost za niz manjkavosti u prikazanim igrama, premda je opravdano ostao razočaran učincima kluba u dva prijelazna roka. Obećanja koja su mu po dolasku garantirana nisu realizirana.
Tijekom sezone konstantno sam ukazivao na slabosti igračkog kadra premda je u po mišljenju mnogih Gattuso robovao svojoj tipologiji igre, uz neke nelogičnosti, kao što je Hrgović na desnom boku, Kalik na krilnim pozicijama, zanemarivanje dimenzije Pukštasa, prečesto igra na kartu genijalnosti Livaje, odnosno vjera da će se u obrambenom pogledu ostvariti prednost, to jest sačuvati mrežu netaknutu (na 11 utakmica), a u napadu, ajde da se kaže, nekako uvaliti gol (u sedam susreta pobjeda od 1:0).
Tu je pokušaj ocjenjivanja igrača na 36 utakmica prvenstva, dok se a priori učinak prvotimaca na utakmica za kup, te u Konferencijskoj ligi ne može drugačije vrednovati nego sve označiti debelom negativnom ocjenom.
Talijanski trener se opredijelio za standardnih prvih jedanaest: Lučić 28 nastupa – Hrgović 29 (23 od početka), Uremović 31, Prpić 30 (27), Diallo 25 (24) – Krovinović 33 (27),Rakitić 35 – Sigur 28 (17), Pukštas 30 (14), Kalik 31 (23) – Livaja 35. Značajne alternacije bili su Melnjak 32 (14) i Durdov 27 (10).
Lako je zaključiti da je Marko Livaja bio “number one”, ne ekskluzivno Hajduka, nego i kompletne lige. On je zaslužio čistu “desetku” bez obzira na sveukupno razočaranje uslijed posljedice manjka naslova prvaka. Pozitivne ocjene mogu se dati Uremoviću – sedmica, Rakitiću, Diallou i Durdovu po 6,5, prolazne šestice Hrgoviću, Prpiću, Siguru, Kaliku, pa i Elezu, a negativne Lučiću, Krovinoviću, Pukštasu, Melnjaku, Trajkovskom po 5,5, one najniže petice za Bambu, Biuka, Rusyna, te L.Kalinića. Preostali su u skupini bez ocjene: Šego, Brajković, Mlakar, pogotovo Silić, Skelin, Đolonga, Capan, Skoko, Hodak, koji si tu i tamo minimalno sudjelovali ili uopće nisu igrali. Obzirom na takvu konstataciju momčad Hajduka bi mogla sveukupno ipak dobiti prolaznu ocjenu – šesticu.
U tom ocjenjivanju zanimljiv je slučaj Ivana Lučića, koji je dugo figurirao kao stožerni igrač momčadi, po svoje doprinosu odmah uz Livaju. Međutim, na nekim utakmicama snosio je krivnju za primljene golove, posebno je fatalno bilo njegovo pogrešno istrčavanje, u stvari, tako je ispalo, dodavanje lopte Pierreu Gabrielu, koji je Dinamo u derbiju na Poljudu doveo u vodstvo. Tako je Lučić izgubio povjerenje. Također, treba notirati slabe igre Michelea Šege od kojeg se očekivala u najmanju ruku igra kao u dresu Varaždina. On je ostao veliki dužnik, ali u njegove kvalitete ipak ne treba sumnjati.
Sveukupno, trener Gattuso je, ako ništa drugo, onda zaslužan za nezaboravne igre Livaje, ali i plasiranje u rang prvotimaca čak sedmorice mladih, poteklih iz akademije: Prpića, Hrgovića, Durdova, Brajkovića, čak donekle i Pukštasa, uz Silića i Skelina.
