Još jedno europsko posrtanje Hajduka nije ništa drugo nego još jedno posrtanje. Ujedno je to poticaj još jednom Armagedonu, ljetnoj tradiciji koja već 15 godina “igra” na Poljudu i u okruženju.
Prije 15 godina Hajduk je posljednji put igrao grupnu fazu Eurolige. Klub koji je 1995. igrao četvrtfinale Lige prvaka, 70-ih i 80-ih više četvrtfinala Kupa prvaka, ali i polufinala Kupa UEFA, i do 2005. u riznici imao 9 naslova prvaka (i kupova) Jugoslavije i Hrvatske, kao da 20 godina živi scenarij beskrajnog dana. Nema naslova prvaka HNL, nema europskog iskoraka, ali ima tradiciju neuspjeha, razočaranja te relativni okvir “blamaža”, kako se sada tretira poraz u Albaniji. Blamaža jest u relaciji s Hajdukom stare ere (do 1995.), ali to nije u slijedu nove ere. Nije to stvar dojma, nego činjenično stanje. Dva desetljeća su dovoljno dugo razdoblje za objektivni zaključak kako posrtaj u Tirani nije iznenađenje, nego realnost. Hajdukov planet, od uprave preko struke do igrača, uz navijačko okruženje i pripadajući medijski ešalon, nikako ne može shvatiti i prihvatiti tu zbilju te i dalje živi i sve vrednuje temeljem stare ere. Ne samo Hajdukove, nego i (pra)stare nogometne ere domaćeg i europskog okruženja.
To je ključna postavka koja iz sezone u sezonu izaziva pogrešku u bijelom softveru. Da bi se riješio neki problem koji se ponavlja, temeljno je prihvatiti činjenicu da problem postoji. Potom je presudno shvatiti da uporno ponavljanje pristupa koji stalno donosi neuspjeh znači NELOGIČNOST. U konačnici s nelogičnostima očekivati uspješnost po logici povijesti čista je iluzija. Pogledajmo činjenice…
Od posljednjeg nastupa u grupi eurokupova, 2010./11., Hajduk je promijenio 9 predsjednika Uprave. Izredalo se 11 sportskih direktora (8 domaćih, po 1 Šveđanin, Litavac, Francuz). Imenovano je 26 trenera (uz nekolicinu v.d.), od kojih je 14 domaćih, uz 2 Talijana, po 1 Slovenca, Španjolca, Šveđanina, Litavca, Bugarina i Urugvajca. Slijedom takvih upravljačkih i stručnih fluktuacija, igrački kadar nije mogao biti stabilniji. U proteklih 15 godina kadrom Hajduka prodefiliralo je impresivnih 352 imena. U prosjeku bi to bilo oko 24 novih svake sezone. U odštete na nove igrače utrošeno je 12 milijuna eura, ali je od transfera prihodovano oko 125 milijuna eura. Cijeli taj kontingent kadrova u Upravi, na klupi i u svlačionici, navijačkom je življu isporučio emociju osvajanja tri Kupa Hrvatske. Uz to 4 druga, 7 trećih, 3 četvrta i 1 peto mjesto, te petnaestogodišnju tradiciju eurodebakla.
Radi ilustracije, ali i prepoznavanju uzroka kronične neuspješnosti, uzmimo primjer kluba koji je povijesno manji po dimenziji, tradiciji, proračunu, trofejima i eurodometima. HNK Rijeka je u istom razdoblju resetirana, zaključena je stara era dolaskom Damira Miškovića i novom zbiljom privatiziranog kluba. Nakon starta s 12. pozicijom, Rijeka je ušla u eru s 2 (prva) naslova prvaka, 5 kupova, uz 6 drugih, 3 treća i 2 četvrta mjesta. Uz to, upravo su osigurali peti ulazak u grupnu fazu eurokupova! Uložili su u odštete 17 miijuna eura, a prihodovali 105 milijuna eura. Kao kruna svega, Rijeka je prije deset godina izgradila prvoklasni kamp i funkcionalan stadion, a Hajduk još nema ni funkcionalniji pomoćni travnjak…
Osim manjeg proračuna, Rijeka je sve navedeno ostvarila s trostruko manje trenera (8) i sportskih direktora (4), s jedanaest puta manje predsjednika (1). Znakovito je i kako je Rijeka bitno uspješnija, iako ima bitno manju navijačku dimenziju i društveni odjek. To se simbolično prepoznaje kroz prosjek gledatelja. Na Poljudu ih je (prošla sezona) bilo preko 22.000, a na Rujevici prosječno 5300…
Uobičajeno nakon Hajdukovih posrtaja u okruženju im nastaje atmosfera smaka svijeta. Ona je posljedica, među inima, i zbog nerealnih pumpanja euforičnih očekivanja. Najmanje tome doprinose navijači, koji su po definiciji emotivni i euforični. No, nemali broj analitičara i mnoštva “analitičara i legendi” promiču obje euforije (pozitivne i negativne) kao moć momčadi ili pritisak koji je onemoća. Uz to se rađaju teorije urota raznih izvorišta, prizivaju prokletstva, uroci, pete kolone, klimatske promjene…
Oko Hajdukove (ne)moći stvaraju se znanstveni traktati, a zapravo je izvorište neuspjeha jednostavnog okvira. Hajduk treba raditi nogometnom logikom! Uz takvu impresivnu masovnu podršku i privilegiran status u okruženju, njegovi dometi ukazuju na nelogičnost funkcioniranja. Novac nije presudan problem, što pokazuju uspjesi Rijeke (manji proračun) ili neuspjeh Dinama (najveći proračun). Presudan problem je što Hajduk stalno mijenja upravljačke i aktere svlačionice te time iznova prekida nužan i neizbježan proces stvaranja momčadi, igre, sazrijevanja igrača i atmosfere za željeni natjecateljski (is)korak. U tri-četiri utakmice euforično dočekani trener je već tretiran luzerom. Kažu “analitičari”, razlika je trenirati Istru i Hajduka. Trenirali su Bijele domaća i “vanjska” veća imena, s iskustvima jačih klubova i što onda?
Hajduku “samo” treba da kad izabere trenera određenih referenci osigurati mu odgovarajući profil igrača, kvalitetno vrijeme i stabilnu podršku za složen tijek logičnog nogometnog procesa. Ispada da je ta jednostavna potreba najveća znanost za Poljud. No, svaki odmak od te logike je upravo ovaj život frustracija Hajduka…
