Još prije otprilike mjesec dana, kada se počela razvijati ideja “novog Dinama”, jedno je pitanje stršilo više od svih: “Ako svi odu, tko će biti lider?”
Jer, niska onih koji su razdužili dresove, trofeje, i uspomene, uspinjući se pritom prema plavome Panteonu, uz igračku, imala je i onu bitnu vrijednost nogometne stvarnosti: oni su, više ili manje, nosili svlačionicu, karakterno, godinama poprimajući važne značajke “primus inter pares” varijante. Prvi među jednakima, međutim, jedan pod jedan, napuštali su “plave dvore”, a dok je u onu famoznu sobu postavljen znak “Zabranjeno pušenje”, negdje ispod dopirala je simbolično ona “il‘ si bos il‘ si hadžija…”
Nije ovo, pritom, tekst o odlukama koje su neke ili odgođene, ili pogođene, ili loše, niti o tome koliko je ta soba bila važna, ili je putem postala neprirodno veća od uloge koju je načelno imala. Neki su, naime, argumenti, bili oni “pro”, ili “contra”, jednostavno neumoljivi. Ovo je tekst o tome kako se u tim trenucima pojavila potreba za jednostavnim, a silno važnim pitanjem: kada odu Ademi, Petković, Ristovski…, tko je novi “capo di tutti”? Momčad, pogotovo nova, pogotovo u klubu poput Dinama, a u kontekstu da nije direktno punjena serijskim osvajačima, mora imati vođu…
– Osnovna ideja je da to bude Miško (Mišić, nap.a.), primarno igrački, jer on je neprocjenjiv, a u međuvremenu će se netko već profilirati, jer tako to ide. Iako, jest novak, ali s vremenom to apsolutno, dok ne stasaju u tom segmentu i još neki, može biti i Ljubičić – rečeno mi je tada u jednom od neslužbenih razgovora s ljudima u klubu.
Mnogi su, pak, govorili, a i Jutarnji je o tome pisao, da bi ako ništa samo zbog toga, to trebao biti Arijan Ademi, “d kapetan”, no uloga u novoj momčadi nije odgovarala njegovoj ambiciji. A tijekom priprema, pa i posljednjoj, javnoj “generalki” prije početka sezone, s Kryvbasom, čini se da je ona prvotna klupska vizija ipak blizu provedbe. U klubu, barem koliko znamo, još nije donesena odluka tko će biti Mišićevi dokapetani, iako se jasnim nameće ideja da će to za početak svakako biti “starosjedioci”, kao što su Kulenović, Theophile i Nevistić, ovisno tko će biti na terenu. Novacima je u ovome času nemoguće, ali i neprirodno, staviti traku oko ruke, to je selekcija i cijelog procesa, vremena u kojem će netko pokazati tražene odlike.
No, po onome što se moglo vidjeti tijekom priprema, a pogotovo u utakmici s Ukrajincima, kao i šapatu iz i oko svlačionice, Dejan Ljubičić ozbiljno se nameće, jer to, očito, ima ugrađeno u sebi. To se, konačno, umjetno ne može stvoriti. Ali, pristup tog 27-godišnjaka, iskustvo igranja Bundeslige, činjenica da govori hrvatskim jezikom, ponos i želja što je zakoračio i dobio priliku biti dio Dinama, kao i jasni momenti unutar utakmica, gdje “organizira”, vokalno i igrački, svoje suigrače, nude kao punokrvnog kandidata za čin do “generala” Mišića. U tom kontekstu ga se u Maksimiru i doživljava, kao čovjeka koji pristupom i zalaganjem, uz te “unutarnje” odlike, može danas-sutra preuzeti člansku iskaznicu “plavog general-štaba”.
Sve to, doduše, riješit će do početka prvenstva Mario Kovačević, kao i svlačionica, svojim internim putem. Zasad je jedino jasno da je Josip Mišić kapetan, da jasna hijerarhija nalaže staviti pored njega potporne stupove dosadašnjeg Dinama, kako igrom, tako i statusom te dinamovštinom, a ostalo će se, na kraju, ipak iznjedriti prirodno… q
