Malo je ovog proljeća pozitivnih priča iz Hajduka i s Poljuda. Sve je u sjeni ispadanja iz utrke za naslov prvaka, infrastrukturnih problema, a posljednjih dana i izjava Marka Livaje.
Ipak, pozitivnu kapljicu u moru briga predstavlja Roko Brajković (20). Možda se i zanemarilo da je Hajduk unatoč svemu slavio protiv Lokomotive i dodatno se učvrstio na drugom mjestu, a osim Livaje i Rebića baš je Brajković bio jedan od okidača te pobjede. Primarno u visokom pritisku, a zatim i u napadu. Bilo ga je doslovno svugdje, ubacivao je, probijao, pucao i prijetio golu gostiju. Radio je, dakle, sve ono što treba jedno moderno krilo i još jednim dojmljivim nastupom pokazao da ga nije García tek tako “odmrznuo” početkom proljeća.
Mladi je krilni napadač od početka veljače do sredine ožujka povezao šest startova u prvenstvu i jedan u Kupu te u tom razdoblju zabilježio dva gola i jednu asistenciju. Mnogo je ipak važnije da je uhvatio kontinuitet nastupa i kontinuitet forme, što za igrača njegovih godina i nije tako lako, poglavito ako se prisjetimo da je ne tako davno bio na kraju klupe Bijelih. Ispred njega su bili Rebić, Bamba, Almena, pa i Durdov, ali neki od njih su se ozlijedili, neki razboljeli, i tako je Brajković došao do svojih pet minuta. I spremno ih prihvatio.
U ovom izdanju definitivno je počeo ličiti na igrača koji je svojevremeno žario i palio juniorskom konkurencijom i u paru s Pukštasom oduševio Europu. No, dovoljno ga se spominjalo u kontekstu nekadašnjeg juniora. Roko Brajković danas je legitiman Hajdukov starter i to sasvim zasluženo. Na kraju krajeva, da nije zaslužio, ne bi mu García niti dao priliku, tako to ide kod Urugvajca.
A nije mu ove sezone išlo baš sve po loju. Pojavio se na samom početku sezone u nekoliko europskih i prvenstvenih utakmica, a onda — nestao. Do te mjere da je svima bilo čudno kad je 1. prosinca prošle godine izašla vijest da je produžio ugovor do 2029. godine. Zanimljiv detalj u kontekstu razvoja njegova statusa glasi da je nakon tog potpisa na društvenim mrežama priložio fotografiju uz opis “Slijedi svoj put i pusti ljude da pričaju”. Znao je Brajković jako dobro što mu je činiti. Znao je da samo izvedbama i treningom može do minuta. Taj je put slijedio te tri mjeseca kasnije postao stožerni igrač Hajduka.
Pravo je pitanje koliko još može napredovati. Može sigurno, jer mu je tek 20 godina, ali bit će zanimljivo vidjeti koji su njegovi “plafoni”. U međuvremenu je ponovno postao mladi reprezentativac Hrvatske, a vidjet ćemo kako će taj status honorirati tržište. Europa je, ponavljamo, Brajkovića upoznala na najvećoj juniorskoj sceni. Jedno je sigurno, nastavi li pružati ovakve izvedbe, o njemu će se sigurno ozbiljnije razgovarati u uredima velikih klubova.
Sasvim je jasno da ne mogu svi biti Luka Vušković ili nedavno Rokas Pukštas, pa i Sigur, da se barata s desecima milijuna eura. Nije to Hajduku niti nužno od Brajkovića, možda bi čak za klub s Poljuda bilo isplativije da se Brajković razvije u legitimnog dugogodišnjeg startera, možda igrača uže rotacije. To bi već bio veliki plus budućim krojačima sportske politike Bijelih. Bio bi korak naprijed da se Hajduk ne mora puniti rotacijskim igračima sa strane. Nije li bolje tu računati, recimo, na Roka Brajkovića, a on je već pokazao da kvalitetu te vrste posjeduje.
Samo je pitanje koliko dugo može držati kontinuitet forme s uzlaznom putanjom i do kojih će granica razviti određene aspekte igre. Recimo, njegove su fizikalije već na elitnoj razini, a pokazao je da posjeduje i itekako kvalitetan ubačaj. U posljednje vrijeme su paralelno sa samopouzdanjem došli i prodori i tako se Brajković razvio u trenutačno jedno od najopasnijih krila Hajduka. Razvije li se Brajković kroz nadolazeće mjesece, čak i godine, dodatno kao igrač, mogao bi Hajduk od njega imati velike koristi. Čak i ne nužno kroz prodajni potencijal koliko kroz stabilnog, domaćeg igrača.
