Dinamo je odškrinuo “zlatna vrata”, samo nekoliko dana dijeli Modre od još jednog ulaska u elitnu Ligu prvaka. Zagrepčani žive svoj san, onaj isti koji su Splićani ostvarili prije 30 godina. U subotu 24. kolovoza navršava se tri desetljeća otkad je Hajduk kao prvi od hrvatskih klubova otvorio ta ista vrata raja koja se Modrima smiješe u Azerbajdžanu.
– Ono što je danas Dinamo, mi smo za hrvatski nogomet bili sredinom 90-ih – kazat će ponosno Ivica Mornar.
Legendarni krilni napadač kreirao je popularni tandem koji su svi željeli, ali kojeg su se ujedno svi i pribojavali.
– Poljaci su stalno naglašavali “Miki i Moka, to su njihovi najopasniji igrači”.
Ivica Mornar i Milan Rapaić, dvojac 20-godišnjaka Hajduka, predstavljali su noćnu moru za Legiju, protivnika Hajduka u kvalifikacijama Lige prvaka. Igrala se tada drukčija Champions League sa 16 klubova prvaka država. Na rasporedu jedno kolo kvalifikacija, trebalo je proći Legiju.
– Izgleda jednostavno, ali Legia je te sezone bila dominantni poljski klub. Sve su uzeli u nacionalnom okviru, nisu ni poraza imali. Držali su se favoritom u ogledu protiv nas, ali tko je mogao tada reći da je favorit protiv onog Hajduka.
Samo onaj tko je Bijele izbacio u četvrtfinalu, ali kasnije ćemo o tome. U Poljskoj je Hajduk slavio 1:0 zgoditkom kojeg je potpisao spomenuti talentirani tandem.
– Otišli smo u Poljsku pobijediti. Nismo se nikoga plašili, tako nas je trener Ivan Katalinić naučio. Prošao sam po strani, a Miki na drugoj vratnici iz voleja pogodio malu mrežu za naših 1:0 u Varšavi.
Uzvrat je ponudio utakmicu s dva lica, u prvom “nula” u drugom festival zgoditaka za konačnih 4:0.
– Dva Aljoša, po jedan Miki i Erceg. Razbili smo ih u nastavku. Poslije utakmice smo feštali, družili se s navijačima. Inače smo se sastajali s našim starim ultrasima, to su bila drukčija vremena.
Koliko ste zaradili ulaskom u Ligu prvaka?
– Ne znam svotu, ali neusporedivo s današnjim vremenom. Smiješno je uopće pričati o našoj zaradi s obzirom koliki su danas ugovori i bonusi. Iz današnje perspektive zarade izgleda kao da smo onda igrali na Farskim Otocima. Znam da smo imali simboličnu plaću od 1000 DEM, ali i dobre bonuse za rezultat. U prvenstvu vezane premije za četiri utakmice, pa ako si u tom razdoblju prvi, onda si u “lovi”. Liga prvaka nam je isto donijela jako dobru zaradu, ali da se sjetim koliku, zaista ne mogu. Međutim, znam da smo bili zadovoljni i sretni. Svjestan sam da se danas u vrhunskom nogometu uzimaju ogromni novci, ali ne bih mijenjao ono vrijeme za današnje.
Uvijek se o prošlosti priča s prizvukom romantike, s velikom emocijom.
– Emocija je uvijek prisutna kada se priča o Hajduku. Je li ulazak u Ligu prvaka ili ispadanje od Ružomberoka, uvijek je emocija. Teška emocija. Istina, tada je bilo i romantike. Gotovo kompletna ekipa je bila domaća, imali smo Splićane, Solinjane, mog Denisa Putnika iz Kaštela. Znali smo se “zezati” da imamo dva stranca, Peršona iz Rijeke i Hibića iz Zenice. Igrali smo Ligu prvaka, ekipu s pečatom Hajdukove škole vodio je Ivan Katalinić, čovjek ponikao u Hajduku. Uz to, igrali smo u posebno doba Domovinskog rata. Pola zemlje zamračeno pod sirenama za uzbunu, život u strahu od bombardiranja, ali, s druge strane, život koji nam je toliko toga nudio. S Hajdukom niz trofeja, toliko radosti više nisam doživio nigdje. Zato, koliko god bilo teško, bilo je moje najbolje razdoblje života.
Od eliminacije Legije već 30 godina Hajduk sanja novu Ligu prvaka. Tada su Bijeli ušli u elitno natjecanje koje je imalo tek treće izdanje. Konkurencija je bila manja, lakši je bio put do skupina.
– Treba biti prvak, to je temelj dužeg europskog nastupa. Prošle godine je predsjednik Lukša Jakobušić zaigrao na “sve ili ništa”. Nije se isplatilo, nije se uspjelo. Ne bih volio da se još jednom ide istim putem. Po mom sudu, potreban je zaokret. Žao mi je da ne mogu igrati Đolonga, Skoko, Antunović, Brajković… Oni su mi prvi pali napamet. Hajduk ima temelj momčadi, ima dva odlična vratara, ima Uremovića na stoperu, Rakitića s iskustvom i znanjem u sredini, te našeg Markišu u napadu. Livaju, da. S takvim temeljem jednostavno se mora posložiti kvalitetna momčad. Mora!
Kakav bi mogao biti doseg te momčadi, nismo pitali. Nepotrebno je pitanje kada se već ispada od opskurnog Ružomberoka kojem i Armenci utrpaju “tri laka komada”. Hajduk je posljednji put europsku jesen igrao prije 14 godina, u zadnjih sedam sezona Bijeli su samo jednom bili u play-offu.
– Rezultat ne vara, sve govori. Vrime je, ali za mladu momčad. Po meni, i s našim trenerom. S Katalinićem sam došao od Lige prvaka, napravio najveći rezultat s “legendarnim brkom”, ali Špaco je moj “nogometni otac”. Nije slučajno da je Hajduk zadnji opipljivi europski rezultat ostvario s domaćim trenerom, Stankom Poklepovićem.
