U četvrtak navečer vidjeli smo crno-bijeli svijet HNL stvarnosti. Dinamo je u jačoj konkurenciji Europske lige još jednom naletio na realnost tih odnosa te je poražen 1:3. Kako je išla dinamika utakmice s belgijskom momčadi, prilično se jednostavno naslućuje različitost kompaktnosti i taktičke ideje suparnika, odnosno dvojbeno slične pristupe modre momčadi…
Na drugoj strani, Rijeka je na Cipru upisala vrlo vrijednu pobjedu. Ona nije samo veliki plus u natjecateljskom smislu, nego je potvrda jedne uzlazne linije momčadi koju vodi Victor Sanchez, odnosno načina na koji je vodi. Slijed rezultata i uvjerljivost dojma igre tome svjedoči. Ono što ne trebaju zanemariti ni Sanchez ni njegovi igrači, a posebno ne medijsko i navijačko okruženje Rujevice, jest da prolaz iziskuje još „drugo poluvrijeme” najmanje na razini prikazanog u gostima, a po mogućnosti i uvjerljivije.
Omonia je u više navrata stvorila velike probleme obrani Rijeke i pitanje je kako bi se utakmica odvijala da su domaći poveli. No, točno je da je to priroda kup-utakmica; suparnici imaju svoje bolje i lošije trenutke i, naposljetku, kome se poklope faktori prevage (pristup, hrabrost, lucidnost trenutka…) taj će isplivati kao pobjednik. Protiv Omonije je Rijeka imala takve faze i kako je lucidnošću simbolički prevladala krizni trenutak (kad je Barišić sjajno „spašavao” svoju mrežu nakon slabije reakcije Zlomislića), tako je i protokom minuta hrabrije istupila u igri prema naprijed.
Pogodak Adu-Adjeija, tehnički senzacionalan (petom u trku), sublimira priču o faktorima pristupa, hrabrosti i lucidnosti trenutka. Sanchez, kojem se i dalje prilično zajedljivo predbacuje da nešto kao stalno eksperimentira, u ovoj je utakmici pokazao da je vrlo pragmatičan trener. Taj je pristup prenio na momčad, a kada trener uspijeva svoje postavke i uvjerenja usađivati igračima, onda je to predznak uspješnosti. Statistika u posljednjih 13 utakmica Rijeke vrlo jasno to potvrđuje.
Nakon reprezentativne pauze u studenome, na koju su Riječani išli s dva uzastopna gostujuća poraza (Dinamo, Varaždin), ostvareno je 7 pobjeda, 5 remija i tek jedan poraz. Zanimljivo, dogodio se protiv fenjeraša Osijeka, kojem je to bila jedina pobjeda pod vodstvom Željka Sopića. No, u 9 SHNL utakmica i 4 europska ispita Rijeka je bila natjecateljski u formi, postigavši 21, uz 10 primljenih pogodaka.
Najava te serije (5:0 protiv Hajduka) dala je naslutiti iskorak riječkih bijelih pod španjolskim trenerom, a u Europi se to prepoznaje i po još jednom znakovitom podatku. Rijeka, naime, posljednje četiri utakmice nije primila niti jedan pogodak u dvobojima s AEK-om, Celjem, Šahtarom i Omonijom! U SHNL-u su u 9 nastupa postigli 17, a primili šest pogodaka. Vodeći, naravno, računa o tome da je Konferencijska liga u pitanju, koja je, simbolički rečeno, manje jaka od Europske lige otprilike koliko je Rijeka „tanja” od Dinama, činjenica je da u svom natjecateljskom okviru Sanchezova škvadra vidljivo napreduje…
Upravo to što se vidi kod Riječana ne prepoznaje se kod europskog Dinama. Utakmica protiv Genka potvrdila je tu činjenicu. Modri u istom razdoblju nakon reprezentativne stanke u studenome imaju uvjerljiv hod SHNL-om, gdje su u 9 kola upisali 7 pobjeda i 2 remija uz gol-razliku 23:5. Taj je niz iznova pokrenuo klackalicu stavova okruženja Dinama, gdje se pojačala euforija o „modrom stroju koji melje sve pred sobom”, uz niz prigodnih epiteta za igrače i linije momčadi.
Dakako da je liderska uloga Modrih očekivani slijed njihove kadrovske moći, kao posljedice financijskih posve drukčijih okvira u odnosu na domaću konkurenciju. Isto je tako očekivano da će kadar koji je okupljen prije 7–8 mjeseci, a koji je u kontinuiranom procesu sazrijevanja koji traje 3–4 prijelazna roka, imati teškoća u europskim izazovima. Pogotovo se to odnosi na činjenično jače suparnike, koji su igrački, financijski, statusno moćniji.
Tamo gdje je Dinamova razlika u tim faktorima prihvatljivija, Modri su bili uspješniji (Maccabi, FCSB, Malmö), tamo gdje je razlika bitno izraženija (Lille, Betis, Celta, Midtjylland…) vidljivo je to u dinamici igre. Do ovog dvoboja s Genkom Modri su imali izuzetak koji potvrđuje to nepisano pravilo. U početku natjecanja u skupini Dinamo je nadahnutom igrom, pun energije i elana i, što je najvažnije, bitno hrabrijeg pristupa, pobijedio „najvrjednije procijenjenu momčad”, Fenerbahçe. Što nam sugeriraju dinamike modrog europskog puta?
Vidjeli smo jasno u dvoboju s Genkom. Jupiler liga, čisto radi ilustracije, procijenjena je na gotovo milijardu eura vrijednosti, pet puta više nego SHNL. To neki kažu da nije presudno, što brojčano još možemo prihvatiti, ali u tehničkom smislu itekako je bitno. Genk, kao i suparnici iz Španjolske, Danske, Švedske (proporcionalno), stalno igra u ligi visokog intenziteta. Dinamo igra, odnosno dominira, u ligi bitno slabijeg ritma. Kada se uz tehničke razlike stope i ti faktori moći, jasno je da u ovoj fazi Dinamo djeluje inferiorno tim suparnicima.
No te objektivne relacije imaju jedan „ali” u vrednovanju Dinamova ovosezonskog puta u Europi. Dok kod Rijeke prepoznajemo napredovanje, momčadsko i individualno, europski Dinamo takav dojam ne odaje. Gledajući i početak sezone (pobjede nad Fenerom i Maccabijem, remi u Malmöu), uvjerljiv je dojam da „taj” Dinamo tapka u mjestu, gdjekad i slabije djeluje. To je pravi problem natjecateljskog niza s pet uvjerljivih poraza od objektivno jačih suparnika.
Protiv Genka se to potvrdilo jer belgijska je momčad ipak manje moćna od Betisa, Lillea i drugih, a opet je djelovala dominantno. Upravo činjenica da je Dinamo u finišu prvog dijela nadigrao Belgijce i mogao postići i više od jednog pogotka samo potvrđuje da su Modri imali sindrom manje vrijednosti, odnosno da je nedostajalo hrabrijeg pristupa. U njemu se može dogoditi isti ili gori negativan rezultat, ali se na planu igre napreduje i time osnažuju uvjerenja u perspektivu. U europskom Dinamu to se događa u obrnutom smislu, za razliku od SHNL-a, gdje je hijerarhija također obrnuta onoj koju Modri žive u Europskoj ligi.
