Nedavno je bilo točno devet godina otkako je Osijek završio u privatnim rukama. Bio je to doslovno spas u zadnji čas jer svaki idući dan klubu, tada iz Gradskog vrta, mogao je biti i posljednji. Vjerovnici su stajali u redu za naplatu svojih potraživanja u ukupnoj sumi teških stotinjak milijuna tadašnjih kuna, a račun prazan pa su u isto vrijeme plaće svlačionici i radnoj zajednici kasnile su po nekoliko mjeseci.
Devet godina i skoro 200 milijuna potrošenih eura kasnije, od čega sedamdesetak na izgradnju stadiona i kampa, to više nije isti klub. Osijek je sredio financijske knjige – iako i danas zna iskočiti neki “kostur iz ormara” kao u slučaju spora s Dariom Zahorom u kojem je i prije prvostupanjske, kamoli pravomoćne presude, na računu kluba “zamrznut” iznos koji će Bijelo-plavi morati platiti ne bude li presuđeno u njihovu korist – plaće se nakon nekoliko desetljeća “kašljucanja” isplaćuju u dan, a o infrastrukturnom iskoraku suvišno je trošiti riječi. Umjesto oronulog zdanja u Gradskom vrtu, Bijelo-plavi su preselili na obalu Drave i u Opus Areni rade u uvjetima u kojima svi drugi u SuperSport HNL-u mogu samo sanjati.
– Logistički dio kluba prešišao je rezultate, što je jedinstven primjer u nogometu – rekao je Simon Rožman prvog dana dolaska u Opus Arenu i moramo se složiti s njim.
Jer devet godina i 200 milijuna potrošenih eura kasnije u klupskim vitrinama nema niti jednog trofeja, a nije napravljen niti iskorak u Europi. Najbliže tome Osijek je bio odmah u prvoj godini kada su srušili PSV i bili vijest dana u europskim nogometnim krugovima, a bez povijesnog plasmana u skupine Europske lige Bijelo-plavi su protiv bečke Austrije ostali zahvaljujući i velikoj nesreći i pravilu gola u gostima koji je tada bio na snazi.
Mijenjale su se Uprave, igrači, treneri, sportski direktori, ali unatoč potrošenom vremenu i resursima u tom “laboratoriju” nitko još uvijek nije otkrio formulu koja će upaliti. Ni poznata imena koja su trebala sugerirati pomak, jer garancije za uspjeh ipak nitko ne može dati, nisu donijela željeni iskorak.
Otkako su se preselili u Opus Arenu, Osječani više nisu konkurentni, “čupavo” je bilo još prošle sezone, a ova nakon silnih lutanja u kadroviranju prijeti postati najgorom otkako je klub u privatnim rukama i rezultatskim debaklom jer za plasman u Europu što je do sada bio minimum Bijelo-plavima treba malo čudo. I to u godini u kojoj je na odštete za ulazne transfere Osijek izdvojio dvostruko više nego što su Hajduk i Rijeka (dakle dva kluba trenutačno na vrhu ljestvice) isplatili zajedno!?
Što dalje? Ne izbore li Bijelo-plavi Europu, bit će to teški podbačaj, jedna ambiciozno najavljivana sezona pustit će se niz vodu što će svakako biti udarac za prestiž kluba u kojem, za razliku od većine konkurenata u ligi, nisu sporne ni financije ni uvjeti. I to će samo po sebi biti veliki problem, ali još veći će problem biti ako iz svega toga ne budu naučene baš nikakve lekcije.
