Dado Pršo i Danijel Subašić najbitniji su Hrvati koji su igrali za Monaco, iako su dres kluba iz Kneževine nosila osmorica. Seriju je započeo Stipe Andrijašević 1993. godine, nastavio Robert Špehar, a nakon Prše u tom su se klubu istodobno našla trojica krajem prvog desetljeća ovog stoljeća – Dario Šimić. Jerko Leko i Nikola Pokrivač. Listu je, osim Subašića upotpunio Mario Pašalić, a trener je bio Niko Kovač.
Pršu i Subašića veže Zadar, ali i dolazak na mala vrata jer Dado se gotovo ostavio nogometa i primio automehaničarskog posla, da bi ipak za gušt nastavio igrati u malom lokalnom klubu na Azurnoj obali Stade Raphaëlois, gdje ga je zapazio trener Monaca Jean Tigana, nekad slavni francuski as. Tigana je kao nogometni šmeker iz čuvenog veznog reda koji je činio s Platinijem i Gireseom, te kasnije još i Fernandezom, uočio visokog i moćnog, a tehnički izvrsnog napadača.
Dres prve ekipe nosio je 146 puta i dao 45 golova, a čudesnu sezonu odigrao je 2003/04. kad je protiv Deportiva iz La Corune zabio četiri gola u Ligi prvaka (8:3) na svoj 29. rođendan, igrao s Monacom finale elitnog natjecanja gdje su poraženi od Porta, a na proljeće 2003. postao je i hrvatski reprezentativac sa 28 godina. Ima naslov prvaka 2000. godine. Napravio bi i više da nije imao goleme probleme s koljenom, zbog čega je i rano završio karijeru sa nepune 33 godine, ali Zlatni repić ostat će zauvijek upisan zlatnim slovima u povijest Monaca i hrvatskog nogometa. Poput Feniksa digao se iz pepela što je bila golema inspiracija mnogima… Postao je ključni čovjek Hrvatske u dva ciklusa, za Euro 2004. i SP 2006. godine, jedan od najvažnijih što su Vatreni prebrodili generacijski jaz od Davora Šukera, Zvoninira Bobana i društva do Luke Modrića, Ivana Rakitića, Marija Mandžukića… Nakon karijere nastavio je živjeti na Azurnoj obali dok nije otišao u Afriku raditi kao učitelj mladih igrača u jednoj od akademija.
Monaco je pao u drugu ligu 2011. godine u kojoj je boravio do 2013. kad se vratio pod vodstvom trenera Claudija Ranierija i Rusa Dmitra Ribolovljeva kao novog vlasnika i predsjednika. Danijel Subašić je stigao 2012. u drugoligaša, iz Hajduka, te ostao sve do 2020. godine. Ima naslov prvaka iz 2017. godine, kao i polufinale Lige prvaka, a tada je proglašen za najboljeg vratara u Ligue 1. U Monte Carlu je izrastao u jednog od hrvatskih sportskih junaka, Monaco ga je odredio i definirao.
Vrijedi spomenuti Roberta Špehara koji je došao 1997. kao najbolji strijelac belgijske lige u dresu Cluba Bruggea, a u dvije sezone je imao u prvenstvu 27 nastupa i šest golova. Potom se otisnuo u Veronu. Kod Monaco je za Hrvate vrijedilo pravilo – tko je stigao tiho visoko je poletio, a tko je došao s fanfarama nije se osobito usrećio. Špehar je stigao kad su bili prvaci, ali s njim to nisu ponovili, jedino su Pršo i Subašić osvojili francusku krunu, a to su ujedno (2000, 2017) posljednje dvije titule koje Monaco ima. Ako bi se to pogledao iz druge perspektive, bez naših igrača u dvijetisućitima nisu bili na tronu.
Mario Pašalić bio je na jednog od bojnih posudbi koje je prolazio iz Chelseaja, prvi dio te jedne sezone igrao je jako dobro, ali drugi je propustio zbog ozljede leđa te se tamo nije vratio.
