Kad se Ivan Rakitić krajem prošle sezone oprostio od nogometa odmah je bilo jasno da Hajduku treba netko tko će ga dostojno naslijediti. Netko kome nije problem uskočiti u te zaista velike cipele. Bilo je prije otprilike pola godine mnogo upitnika nad Poljudom, a prvenstveno se to odnosilo na sportsku politiku na katu. A Ivan Rakitić je u međuvremenu krenuo putem Nikole Kalinića te s terena preselio u odijelo i na kat. Dolaskom Gorana Vučevića za sportskog direktora definirana mu je uloga njegovog prvog pomoćnika. Čovjek koji je toliko toga kroz karijeru prošao, upoznao toliko ljudi, djelovao je kao stvoren za namijenjenu mu ulogu. Trebali su on i Vučević složiti praktički cijelu novu ekipu, a usto i dovesti trenera.
Čim je postalo jasno da će to biti Gonzalo Garcia, krenulo je sklapanje momčadi, mnogo ranije no što je Urugvajac i službeno predstavljen. I puno je ranije Garcia iskristalizirao svoju prvu želju. Utjelovila je ime i prezime Adriona Pajazitija (23) koji je te sezone zabijao kompletnoj velikoj trojci, uključujući i Hajduka. Prošle je sezone u Turopolju boravio kao posuđeni igrač Fullhama s kojim mu je isticao ugovor, ali se Englezima učinio interesantnim nakon što je debitirao za reprezentaciju Albanije. Odjednom su shvatili da bi na njemu mogli štogod i zaraditi, a u međuvremenu zainteresiranih za Pajazitijeve usluge nije nedostajalo.
Najkonkretnija u naumu njegova potpisa bila je jedno vrijeme ljubljanska Olimpija čiji je sportski direktor tada bio Goran Boromisa. U međuvremenu se u opticaju pojavilo i ime Rijeke, iako je bilo upitno kolikim je intenzitetom prvoligaš s Kvarnera želio Albanca. Istovremeno je u igri bio i Hajduk koji je još ranije Pajazitiju poslao signale da ga prati. Tako smo i prije početka prijelaznog roka svjedočili klackalici u kojoj su se izmjenjivali top kandidati za Pajazitijev potpis. Neizvjesnost je potrajala sve dok Vučević i Rakitić nisu osobno nazvali današnju Hajdukovu “četvorku”. Sportski je direktor Bijelih Albancu predstavio projekt i plan nove ekipe, kao i njegovu ulogu u istoj, dok je njegov pomoćnik Pajazitiju kazao kako ga vidi kao idealnog nasljednika. I tu su prestala sva Pajazitijeva razmišljanja. Ostalima se zahvalio, a Hajduku rekao “da”. I postao prvi veliki posao spomenutog dvojca kojim su Garciji ispunili najveću ljetnu želju.
Kasnije je Pajaziti na predstavljanju otkrio i da je broj četiri uzeo baš radi Rakitića koji mu je nogometni idol te da je njegovim pozivom nestala svaka dvojba, a hajdučki puk je i službeno mogao početi slaviti. Slaviti, jer se Pajaziti profilno činio kao netko tko bi pokrio sve Hajdukove dotadašnje nedostatke u veznoj liniji. U Gorici je pokazivao nogometno znanje, razumijevanje igre, prodornost i samopouzdanje – sve što Hajduk do njegova dolaska nije imao. A dodatnom rastu u očima hajdučkog puka doprinijela je i Pajazitijeva izjava da on ne poznaje strah jer je nogometno znanje dobro svladao pa će to samo pokazati na terenu. I Hajduk mu je dao dobro povjerenje, dugoročnim ugovorom do 2029. godine.
Na prvu se Albanac činio kao pogodak “bez kosti”, što je potvrđivao svojim prvim nastupima koji su ga pretvorili u “mozak” igre Bijelih. Naprosto je na njemu sve počivalo, a on mrtav hladan dirigirao ritmom igre. Osvajao je duele, prostor, mijenjao strane, prodirao. Jednostavno, radio je sve isto što i u dresu Gorice, a grb Hajduka nije mu bio težak. Za potpuni mu je dojam nedostajao samo pokoji pogodak, a najbliže je bio protiv Rijeke na Poljudu kada je uzdrmao dvije stative. Tom utakmicom, posljednjom prije prve stanke, je zapravo i započeo njegov slobodni pad performansi. Pajaziti je tu stanku proveo u reprezentaciji Albanije, a kad se vratio mnogi su se čudili zašto je protiv Varaždina bio na klupi i dobio pola sata u porazu. Kasnije je Garcia objasnio da se iz reprezentacije vratio s ozljedom koljena. To mu je kao “smetalo”, a čak su se na Poljudu pribojavali da nije riječ o nečemu kroničnom.
No, Albanac se u prvoj postavi našao već protiv Dinama, a isto se tako vidjelo da “nije to to”. Početkom listopada krenuo je Hajdukov pakleni niz, a Pajaziti je protiv Vukovara i Lokomotive bio u prvih 11. Goricu je propustio zbog četvrtog žutog kartona, a zatim opet bio prvi Garcijin izbor protiv Cibalije i Slaven Belupa. Izvedbe mu baš i nisu bile reprezentativne, bile su takve da je bilo samo pitanje trenutka u kojem će mu trebati predah. Sve je on na terenu radio isto kao i prije, samo što mu je malo toga polazilo za nogom. I, eto, protiv Osijeka je dobio doslovno jednu minutu, da bi potom odradio poluvrijeme u potopu protiv Rijeke. Protiv Varaždina i Dinama je također bio u prvih 11, a protiv Lokomotive ga je Garcia uveo kako bi “potrošio vrijeme”. Dakle, sasvim je po njegovoj putanji jasno da trenutno prolazi period u kojem, štono se kaže, pada i ustaje. Uloga mu se promijenila utoliko što više nije niti blizu nezamjenjiv kakav je djelovao početkom sezone. Pravo je pitanje hoće li igrati u nedjelju protiv Vukovara obzirom da su Guillamón, Sigur i Krovinović dobro odgovorili, ali to je zapravo trenutno manje važno.
Pajazitija treba gledati i kroz prizmu potencijalne prodaje Nike Sigura već na zimu. Zainteresiranih za kanadskog reprezentativca ne nedostaje i ne bi bilo čudno da baš on bude taj koji će Bijelima donijeti milijune. Netko ga treba zamijeniti, ali Hajduk zapravo idealnu zamjenu ima u vlastitom kadru – Adriona Pajazitija, ali onoga s početka sezone. Zaboravlja se možda da je Albanac s 23 godine daleko od gotovog igrača i da će kod njega biti još mnogo uspona i padova. Da, Hajduku bi dobro došla jedna “šestica”, ali što bi tek bilo da Pajaziti postane onaj stari. Onaj Pajaziti s početka sezone. Samopouzdanja čovjeku koji je nogometno odrastao na engleskom asfaltu nikako ne nedostaje. On nogomet ima u malom prstu, ali naprosto ispada da ga je to koljeno po povratku s prve reprezentativne akcije potpuno izbacilo iz ritma. On se nakon toga dan danas traži, a Hajduk je širi no što je ranije bio pa je konkurencija prigrabila svojih 5 minuta.
Na Pajazitiju je da na zimskim pripremama podsjeti zašto je baš njega Ivan Rakitić pikirao kao svog nasljednika. I definitivno nije pogriješio, bez obzira na sve uspone i padove koje bivši igrač prolazi, što je i normalna pojava kada u 22. godini iz Turopolja dođete na Poljud.
