Još uoči Božića Transfermarkt, najpoznatija i najutjecajnija svjetska nogometna platforma specijalizirana za tržišne vrijednosti igrača, ažurirao je cijene nogometaša u SuperSport HNL-u. Riječ je o redovitom polugodišnjem rezu koji, osim brojki, često donosi i jasan presjek forme, statusa i percepcije pojedinaca unutar liga i klubova. Ažuriranje je obuhvatilo i HNK Rijeku, čija ukupna tržišna vrijednost momčadi danas iznosi nešto više od 35 milijuna eura, što je potvrda da se na Rujevici i dalje stvara respektabilan, razvojno zanimljiv kadar.
Detaljniji pogled otkriva zanimljivu unutarnju dinamiku. Šestorici igrača vrijednost je porasla, njih desetorici pala, što samo po sebi govori o tranzicijskoj sezoni, prilagodbi na novi sustav i jasnom procesu selekcije koji provodi trener Sánchez. Među onima kojima je cijena porasla nalaze se igrači koje je španjolski strateg vrlo brzo uklopio u svoj model igre: Vignato, Adu-Adjei, Dantas, a posebno Oreč, koji je od marginalne opcije prerastao u pouzdanog i tržišno relevantnog igrača. To je najbolji dokaz da sustav, kada je jasan i dosljedan, neminovno povlači i rast individualne vrijednosti.
No, najveću pažnju javnosti ipak je privukao pad vrijednosti Nike Jankovića. Njegova tržišna cijena gotovo se prepolovila, sa 6,5 milijuna eura pala je na 3,5 milijuna. Na prvu, brojka djeluje kao hladna i neumoljiva presuda, no kontekst ove sezone daleko je složeniji i, u Jankovićevu slučaju, gotovo paradigmatski primjer kako tržište ponekad kasni za stvarnim doprinosom.
Razlozi pada vrijednosti su jasni i mjerljivi. Janković je kod Sáncheza imao manju minutažu nego što je navikao, osobito nakon nesmotrenog, ali nenamjernog crvenog kartona u prvom kolu Konferencijske lige protiv Noaha, utakmice u kojoj je Rijeka upisala i jedini konferencijski poraz ove sezone. Kazna od tri utakmice suspenzije izbacila ga je iz europskog natjecateljskog ritma, a povratak u momčad odvijao se postupno, bez privilegiranog statusa.
I upravo tu dolazimo do ključnog paradoksa. Unatoč svemu navedenom, Janković je u sezoni skupio 28 ključnih dodavanja, po čemu je drugi u momčadi, odmah iza Tonija Fruka. Drugi je i po broju udaraca na gol, dijeli drugo mjesto na ljestvici asistenata s tri asistencije i sve to ostvaruje s 1551 minutom na terenu, kao tek deseti igrač Rijeke po ukupnoj minutaži. To nisu brojke igrača koji je “nestao”, već igrača koji i dalje, kad god dobije priliku, ostavlja jasan i mjerljiv trag.
Ako se vrednovanje svede isključivo na tržišne grafove, hijerarhiju minuta i kontinuitet nastupa, tržište će uvijek biti strogo. No Rijeka nikada nije bila klub koji se gradio samo na Excel tablicama. Upravo zato, kada se govori o tržišnim vrijednostima, padovima i rastovima koje Transfermarkt bilježi nekoliko puta godišnje, nužno je napraviti korak unatrag i sagledati širu sliku.
Ako je Sánchez mnogima podigao cijenu i pronašao im mjesto u sustavu, onda je Janković upravo onaj igrač kod kojeg taj proces još nije dovršen. Ne nužno kao neuspjeh, već kao otvoreno poglavlje. Njegove brojke govore da kvaliteta nije nestala, već čeka pravi kontekst. Rijeka, koja je ove sezone ponovno pokazala da zna balansirati između rezultata i razvoja, mora pronaći način da tog igrača ponovno učini centralnim, jer momčad koja želi stabilnost i ambiciju treba igrače koji razumiju klub, grad i težinu dresa.
Rijeka je emocija, kontinuitet, identitet i pamćenje. A u tom pamćenju Niko Janković zauzima posebno mjesto.
Jer Niko nije igrač koji je “prošao” Rijekom. On je igrač koji je Rijeku živio. Ukupno 25 pogodaka i 17 asistencija sa 129 nastupa u bijelom dresu nisu tek statistički podaci za fusnotu, nego konkretni brojevi koji su izravno ispisivali povijest kluba. A jedan od tih pogodaka, onaj vodeći protiv Slaven Belupa na Rujevici, u utakmici koja je potvrdila drugi, ali po svemu povijesni naslov prvaka Hrvatske, ostat će zauvijek urezan u kolektivno pamćenje riječkih navijača. To nije bio samo gol. Bio je to trenutak identiteta, simbol onoga što Rijeka jest i što predstavlja.
Takvi trenuci ne zastarijevaju. Oni ne pripadaju prošlosti u smislu “bilo pa prošlo”. Oni su temelj na kojem se gradi budućnost. Ne, Rijeka ne smije živjeti isključivo od prošlosti, ali jednako tako ne smije zaboraviti tko ju je tu prošlost stvarao. To nije nostalgija, to je samopoštovanje.
Sánchez s pravom inzistira na tome da se gleda naprijed, da se prošlost ostavi iza i da se momčad gradi kroz rad, disciplinu i jasna pravila. No gledati naprijed ne znači okrenuti leđa vlastitim temeljima. Upravo suprotno: znači prepoznati igrače koji, unatoč sezonskim oscilacijama, promjenama uloga, suspenzijama i psihološkim udarcima, i dalje imaju kapacitet biti nositelji momčadi. Niko Janković to jest.
Nakon potpisanog ugovora, nakon nerealiziranog transfera i nakon sezone pune objektivnih i subjektivnih prepreka, Jankoviću je danas potrebna jasna poruka povjerenja. Ne zbog stare slave, nego zbog svega što još može dati. “U pobjedi se ne uzvisi, u porazu se ne ponizi” nije samo rečenica, nego filozofija koja savršeno opisuje i njega i Rijeku. Niko Janković zaslužuje ruku kluba, tribina i svlačionice. Ne zbog stare slave, nego zbog svega što još može dati.
I upravo zato Niko Janković nije teret prošlosti, nego mogući ključ budućnosti. Jer identitet Rijeke ne čine samo novi, tržišno atraktivni profili, nego i igrači koji znaju što znači nositi ovaj dres onda kada je najteže. A to se, bez obzira na sve grafove, procjene i tržišne rezove, ne može platiti, niti izmjeriti.
