U nedjelju se Dinamo prvi put od rujna 2024. godine probudio na prvom mjestu SHNL-a. Nakon osam mjeseci potucanja nerazvrstanim cestama domaće lige, s temeljito zblesiranim kompasom koji nisu znala popraviti trojica skupih trenera, prvak se početkom svibnja nekim čudom, uz navigaciju Zvonimira Bobana iz svečane lože i vođenje Sandra Perkovića na terenu, ipak probio na vrh i sada kao favorit za titulu ulazi u posljednja tri kruga prvenstva.
Ovakav tarantinovski pomaknut finale inače je savršeno u skladu s nikad bizarnijom sezonom hrvatske lige: Dinamo lidersku štafetu preuzima taman prije odjavne špice premda je osvojio samo 58 bodova (što u zgodnoj igri brojki čini učinak od 58 posto). Konteksta radi, recimo da se klubovi sa sličnim bodovnim apetitom u velikim ligama vrte tek oko 5. ili 6. mjesta strepeći nad ulaznicom za Champions league (Chelsea u Premiershipu, Roma u Serie A, Villarreal u La Ligi). Liga nam je izjednačena i uzbudljiva, ali u prvom redu zato što je očito sve oskudnija kvalitetom.
Prvo poluvrijeme derbija na Poljudu stiglo je kao živo svjedočanstvo spomenutog manjka klase. Bila je to baš autentična muka – gledali smo Spaček iz 1956. godine do vrha nakrcan ciglama u pokušaju osvajanja velebitskih serpentina – u totalnoj koliziji sa živopisnim ambijentom raspjevanog Poljuda. Branitelj naslova i lovac na njegovo postolje niti združenim naporima nisu stigli kreirati suvislu napadačku akciju. Na stanku su dvije momčadi otišle bez ijednog udarca u okvir vrata.
A isplatilo se barem pokušati, primjećuju zlobnici, taj hrkljuš od nogometa začiniti ponekim šutom jer Hajdukova vrata čuva Ivan Lučić, vratar s impresivnom zbirkom intervencija za šaljivi kućni video. Pierre-Gabriel pronašao mu je kritičnu točku čim je ispalio prvi ćorak prema Hajdukovim vratima: mlako udarenu loptu kakvu rekreativci primaju na prsa Lučić je uspio ugurati u vlastitu mrežu, čime je utakmica ne samo otključana nego je u sljedećih pola sata uspješno prepakirana u ambalažu filmske pucačine. Marko Livaja ubrzo je kaskaderskim talentom u zraku ukrotio loptu ljevicom, da bi je u sljedećoj sekundi desnom nogom spakirao iza Nevistićevih leđa za 1-1. Bruno Petković pokušao mu je replicirati škaricama i premda je promašio okvir, svoju je dionicu odigrao znalački. Udahnuo je Dinamu smisao, fizionomija momčadi postala je prirodnija tako da se neprimjetni Kulenović napokon počeo pokazivati na radaru, onda je osvanuo i u prilici koju je pretočio u gol vrijedan pobjede.
U nesvakidašnjem obratu Sandro Perković isplivao je kao junak kampanje obilježene turbulencijama. Iako je i sam stigao neočekivano propasti kroz zračni jastuk tamo u blizini Plesa, kada je plave šokirala Gorica, v.d. trener svejedno je okrenuo narativ tako što je za promjenu Dinamo pomaknuo s dna mini-ljestvice tzv. velike četvorke. Njegovi su prethodnici na klupi, naime, upisali cijelu seriju poraza u derbijima, a onda je 40-godišnjak u svojem drugom mandatu ove sezone samo u travnju nanizao pobjede protiv Osijeka (2-0), Rijeke (1-0) i napokon Hajduka (3-1).
Rijeka teoretski i dalje kontrolira vlastitu sudbinu – s tri pobjede u tri preostale utakmice osvojit će naslov – ali Perkovićeva je momčad uzletjela i jasno je zašto figurira kao veliki favorit bookmakera za naslov. Dinamo se u preostale tri utakmice ne miče iz Maksimira (Slaven Belupo, Lokomotiva i Varaždin), dok Đalovićevu momčad čekaju izleti na vruće terene u Šibeniku i Splitu.
U kratkoročnoj perspektivi Perković ne može učiniti drugo nego krpati momčad uz pomoć igrača koji su režirali preokret i proboj na vrh ljestvice. U prijevodu, i dalje se pita senatore čije je šampionsko iskustvo najbolje jamstvo da će ova pustolovina završiti hepiendom i možda čak sačuvati Perkoviću posao na duže vrijeme.
U dugoročnim Bobanovim planovima njihov rejting je već okopnio, Maksimir se polako sprema za oproštaj od skupine zaslužnih igrača, a momčad postaje gradilište…
