Bruno Petković otišao bi tiho iz Dinama kao da se radilo o trećem vrataru, a ne čovjeku koji je obilježio najbolje doba u povijesti kluba, da se nije pojavio u podcastu i krenuo bombama na Zvonu Bobana. Javnost je prije toga zagrijala inicijativa da ga se dovede u Hajduk, što je zbog vlastite dinamovštine i mira u Zagrebu odbio, i to je bilo to. Dinamo i Petković raskinuli su ugovor, a u gotovo dva mjeseca niste se mogli načitati tekstova koji bi prštali rečenicama punima inspiracije o velikanu, kamoli da bi mu bile ispjevane laude kao nekima ranije.
Kako to da od tolikih novinara, stručnjaka i dinamologa, koji su se u njega kleli, zvali ga “doktorom”, “velemajstorom”, “kraljem”, koji bi ti samo nekoliko mjeseci ranije “oči iskopali” ako bi rekao nešto protiv Petka, gotovo nitko, čast izuzecima, nije pustio javnu suzu za njim, a kamoli zavapio da je morao ostati pod svaku cijenu jer on je, kako se dotad tvrdilo, sveti gral Dinamove igre? Štoviše, palac dolje okrenuli su mu preko noći, neki su mu se odlučili i rugati.
Ako mu to nije bilo jasno, a očito nije, iz toga je morao naučiti koliko su Boban, a posebice Dinamo kao institucija, veći od njega. Ako nisi bezuvjetno spreman uvijek i u svemu biti “plavi vojnik”, lagano toneš u zaborav. Kako bi rekao Djerko Ulica – “to ti tak ide i to ti je tak”. Kad bi to osvijestio intervju koji je dao, bio bi na višoj razini.
Bruno Petković je u Dinamu doživio sudbinu političara koji izgubi vlast. Od svih tapšanja, obožavanja i zaklinjanja ostao je s malo pravih prijatelja. Na njegovoj strani ostao je samo dio čitatelja portala koji glasaju u anketama, a i pitanje je s kakvim motivom jer su vjerojatno većina obožavatelji Zdravka Mamića.
Hoće li sve to skupa kod njega probuditi inat, pa da počne raditi točno što je Boban od njega htio – da bude pravi profesionalac i vrhunski trenira, da uloži više nego ikad jer jedino tako igrač koji je pregazio tridesetu može ponavljati svoja najbolja djela? Ili će se u turskom Kocaelisporu dogoditi kraj ozbiljne karijere?
Činjenica da se za njega nisu grabili veliki klubovi, nego je završio na razini na kojoj bismo očekivali Tonija Teklića ili Domagoja Drožđeka govori kako je danas Bruno Petković bliži propasti nego novom procvatu, međutim, itekako bismo voljeli vidjeti “uskrsnuće” jer kad je Petko spreman i kad igra, nogomet je ljepši sport. Na ispitu je karaktera. Puno je toga u karijeri napravio, ali barem još toliko je spiskao na zafrkanciju. Želi na Svjetsko prvenstvo 2026., kaže da mu je to glavni motiv i cilj, no Zlatko Dalić već ima velik broj igrača s trideset i starijih, morat će dobro razmisliti koga vodi na Mundijal. Petković za to mora biti u svojoj najboljih verziji.
Kad se sve zbroji – za sedam godina u Dinamu zavrijedio je bitno jači pljesak i puno veće poštovanje nego što ga je dobio, iako je i u tom razdoblju propustio napraviti mnogo toga.
