Nakon Opus Arene ime Morisa Valinčića dominira medijima. Mladić pun energije, strasti i gladi za uspjehom razarao je bijelo-plave barikade poput supersoničnog krstarećeg projektila, a kad je “upisao” asistenciju i prije toga predasistenciju, prometnuo se u junaka večeri. Nije to nimalo čudno, Valinčić je jedna od najboljih kupnji Zvonimira Bobana i to se znalo od prvog trenutka. Plavi Herkul na terenu djeluje kao da bi zadavio lava i ulovio vepra, a itekako zna s loptom. Puca od motiva da to dokaže baš u Dinamovom dresu jer 2021. u Maksimiru su ga poslali u otpis pa je završio u Neretvancu iz Opuzena. Najviše može zahvaliti Paolu Tramezzaniju, što je danas ponovno u plavom dresu. Talijan koji je i sam bio branič u njemu kao da je vidio sebe, fizikalije i hrabrost. Po dolasku u Dinamu u intervjuu za SN kazao je kako mu je Tramezzani “dao životnu lekciju i nadogradio radnu etiku”, otvorio mu je vidike i trasirao put uspjeha, iako ga je razvijao i Gonzalo Garcia.
Dinamo teži bržoj igri, jačem intenzitetu, to što je Mario Kovačević zacrtao već se počelo pretakati u djelo, a u takvom nogometu Moris Valinčić odlično se snašao, mnogi će kazati da se radi o igraču reprezentativnog potencijala i to je točno, no isto tako ima još posla po pitanju defenzivne igre i koncentracije da dođe na razinu europskog nogometa, kakav je potreban za Vatrene. Već u Istri 1961 gledali smo moćnog, prilično brzog i tehnički dobrog igrača koji dominira desnom stranom, što je na izvrstan način prenio na Dinamo, nimalo impresioniran dresom i scenom. Valinčić ima i sposobnost ponavljanja, cijelu utakmicu “leti” gore-dolje, međutim njegovo je specijalno oružje što u protivničkoj polovici ima i ideju, suradnju, zna razigrati, a ne samo se probiti. Snažan je i mentalno, kao i vrlo ambiciozan, niti kad je “zaglibio” u četvrtoj ligi s 19 godina nije prestajao vjerovati da će jednom izaći u veliku arenu. Ekspresno se zavukao pod kožu navijačima koji dižu njega, a i on njih, osvojio ih je srcem koje donosi na teren. Pa i Dinamovom majicom u kojoj se pojavio na potpisu ugovora.
U cijelom vodu igrača koje je maksimirski klub doveo jedan je od najboljih i među onima s najvećom perspektivom. Ako struka odradi dobar posao i bude li posvećen radu te ne poleti, što je uvijek opasnost kad se okusi slava, jednog dana može zaigrati na visokoj kontinentalnoj razini. No, za to mora poboljšati defenzivnu igru, a svakako i koncentraciju. Iako će sam reći da brzo razmišlja i dobro taktički zaključuje, i premda je puno napredovao, i dalje mu se događaju propusti. U Osijeku je bilo pogrešaka, a posebno bodu u oči trenuci u kojima gubi pozornost ili previše riskira. Pamtimo kako je igrajući za Puljane znao dodati loptu suparniku u noge, kao Toniju Fruku u polufinalu Kupa što je prva vedeta Bijelih iskoristila za gol i plasman u završnicu. Dogodilo se to i u Osijeku, ali nije bilo kažnjeno. Bijelo-plavi loše su rješavali stvari u napadačkoj trećini, prosuli su niz obećavajućih situacija.
Od Šime Vrsaljka Dinamo nije imao tako potentnog domaćeg desnog beka, a Valinčić je u Istri 1961 znao igrati i na lijevoj strani. Svestranost mu može biti dodatan plus iako je desno njegovo prava pozicija. Još da dodatno isteše centaršut… Itekako mu odgovara što je na desnom krilu Lisica s kojim igra dvije godine. Znaju se u dušu, upravo preko njih Dinamo je forsirao gotovo sve napade, dok nije ušao Luka Stojković i svojom klasom dao drugačiju dinamiku utakmici pa je zato i na desnoj strani bilo još više prostora da se konačno odigraju akcije do pogodaka.
Moris Valinčić je bio uporan, iz blatnjave barake stigao je u blještave nogometne salone, ali ne smije se zadovoljiti. Šteta bi bilo da talent ne iskoristi do kraja. Baš šteta jer hrvatskom nogometu najviše trebaju pravi bočni igrači. Ima kvalitete koje mu treneri ne mogu dati, s njima se rodiš ili ne rodiš, a sve što mu nije na tako visokoj razini može se radom unaprijediti. To je zadaća za Dinamovu struku i njega samoga.
