U ne tako davnim vremenima nogometa, u utakmicama je sudjelovao manji broj aktera. Tri suca, delegat je sjedio uz teren, po pet rezervnih igrača na obje strane, trener, pomoćnik, te liječnik i fizioterapeut. Ukupno 22 aktera. U tim erama (prije par desetljeća) ponašanja su izvan terena djelovala kudikamo benignije u odnosu na neuroze kojima svjedočimo danas. Tada su, primjerice, pomoćni suci držali zastavicu uspravno uz tijelo kao oznaku da se igra posljednja minuta. Produženo vrijeme, danas tzv. sudačko, nije bilo tako stresno tretirano. Izmjene su se vršile uz nadzor pomoćnog suca i nije bilo potrebe za četvrtim, kao ni semafora kojim se označuje tko će van, a tko unutra. Treneri tada nisu imali označeni koridor ispred klupa, ali nisu se baš udaljavali. Treneri su znali imati nervozne reakcije prema nekoj odluci sudaca, ali pazili su da to ne djeluje drastično. I što je za ovu temu za naglasiti, aktere s klupe nije bilo za vidjeti dok nisu išli na zagrijavanje (igrači) ili u pomoć ozlijeđenom (fizioterapeut-liječnik)…
Danas su pored terena potrebne više i šire klupe. Svaka momčad može imati 12 rezervi. Na klupama sjede i članovi stožera (4-5), ali i osoblje (primjerice, oružari, 2-3 fizioterapeuta-liječnik). Delegat sada sjedi u VIP loži, a na njegovom mjestu “dolje” stoji četvrti sudac. Nakon što su “ukinuta” još dva suca iza svakog gola, zamijenjeni su VAR-om, AVAR-om. Uz to, pored delegata u VIP-u uživaju i kontrolori suđenja. Trenerima su ucrtane oznake ispred dugih klupa, a iako su bitno veći prostori kretanja, oni nerijetko prijeđu granicu. Otprilike 45-47 ljudi u prostoru klupa, pored onih 25 (dvije momčadi i suci) na terenu.
Novo vrijeme…
Unatoč maksimalnom uplivu tehnologije, povećanju raznih službenih lica, (i) u našem prvenstvu primjećujemo iritantno ponašanje aktera na terenu, a pogotovo izvan njega.
Otkad je kontakt rukama, laktom postao a priori kažnjiv, suci svaki takav dodir suparnika, neovisno o jačini, odmah sankcioniraju. Pritom mnogi igrači to iskorištavaju pa simuliraju, najčešće s dramatičnim padovima i hvatanjima za lice, čak i onda kada kamere vrlo jasno pokazuju da takvog kontakta nije bilo. Kako se često te kontakte garnira jaucima, a isti odmah potaknu publiku na žešće reakcije, sucu praktično dođe najbezbolnije da svira prekršaj i ide linijom manjeg otpora. Malo je onih koji se izdignu iznad tih naglašenih reakcija, pa mahnu da se igra nastavi. Igrači i treneri te svi akteri klupa, u takvim, i brojnim drugim situacijama, odmah skaču, stvaraju pritisak i dovode suce u vrlo nezgodnu situaciju. Dva su potpuno nejasna razloga zašto to svi rade. Prije svega danas kamere više-manje sve u trenu dokumentiraju te su mnoge “krive reakcije” vrlo očite. Drugo, dovođenjem u zabludu suca oni ne razmišljaju da će se takav “kriterij” reflektirati i na njih. Tada će, naravno, imati drugu reakciju. U konačnici, to su jasne “pomoći” sucima da izgube mirnoću prosudbe i kontrolu događanja, a što se negativnim vraća upravo akterima na terenu…
Ono što je, međutim, još više iritantno, to je ponašanje na klupama, odnosno pored njih. Većina trenera, ali neki izrazito, reagiraju na svaku odluku suca, i to već od prvih minuta utakmice. Kad dobiju opomenu, onda se pribjegava novoj strategiji, a u kojoj ulogu troublemakera, koji se kao legitimno povišenim tonom obraćaju sucima, preuzimaju tzv. team menadžeri. Otkako su ti predstavnici klubova na klupama, odnosno uz teren, pa često ulaze u prvi plan i fokus kamera, primjetno je pojačavanje napetosti u utakmici. Kad treneri i ti menadžeri nametnu galamu, nerijetko i čarke sa suparničkom stranom, onda se tome vrlo brzo pridruže igrači s klupa, pomoćnici, tehničko osoblje i praktično ne prođe ni jedna utakmica u punom duhu fair playa i ponašanja.
Sukladno određenoj razini “kulture”, ta ponašanja na našim stadionima poprimaju vizure kaotičnosti. One su zapravo u duhu folklora ovih prostora, gdje se pritiskanje suca “u svoju korist” smatra obvezom “da se ne bi ispalo naivnim”. Suđenje u domaćem nogometu jest takvo kakvo jest velikim dijelom i zbog generiranja stalnih sumnji prije i poslije utakmica, odnosno strategijskog pritiskanja za vrijeme igre. Tome mediji doprinose prioritetno zato što u startu suce prozivaju, a aktere, pogotovo domaće, oslobađaju odgovornosti i kritike, nerijetko ignorirajući i vrlo jasna vrijeđanja sudaca od strane igrača i trenera.
U izvještajima odluka disciplinskog suca u pet kola čitamo kazne tek za pirotehniku, rasističko-diskriminirajuća skandiranja. To ispadaju više kao cjenici za grijehe publike i prešutno prihvaćanje da je taj problem rješiv tako da se ne rješava. Možda se hibridna ponašanja aktera s klupa i kazne ne objavljuju, no ne samo da bi to trebalo, nego bi i politika kažnjavanja trebala biti drastičn(ij)a. Poglavito prema onima koji divljaju na klupi i samo potiču publiku na loše reakcije i stvaranje velikog pritiska na suce. Da bi suci osjećali sigurnost statusa, i tako jednostavnije primjenjivali pravila neovisno gdje i tko igra, oni moraju dobiti podršku upravo (i) u tim stalnim kao sitnim, a u stvari u skupnosti vrlo snažnim pritiskanjima. Ako se i tada ne mogu izdignuti iznad svega, znači da nisu potencijal za višu razinu nogometa.
