Je li novom sezonskom rasprodajom zvijezda Damir Mišković pogazio svaku sportsku logiku, i kao lider prvenstva ubacio ručnik u ring 1.SHNL? Oprašta li se to Rijeka i službeno od borbe za naslov prvaka u trenutku kada Hajduk iza nje gubi dah, a Dinamo se na minus sedam čini kao točka u retrovizoru Radomira Đalovića, debitanta na klupi koji se narugao prognozama prezimivši na vrhu tablice? Jasniji pregled igre javnost će dobiti čim se raziđe magla oko Učke – u nedjelju (15 sati) na rasporedu je susjedski derbi Rijeke i Istre – a dotad umjesto jasnog odgovora na uvodna pitanja vrijedi rasuta logika one rockerske uspješnice. Ni da ni ne…
Čim je raspustio pogon za božićne blagdane Đalović se u većem razgovoru za Jutarnji predstavio kao prizemljen, ako ne i s obje noge uzemljen čovjek, a usput i kao trener koji obožava svoje nogometaše.
“Ne zanosim se pričama o pojačanjima. Imam sjajne mlade igrače, i najveći dobitak za nas bit će ako ostanemo na okupu do kraja prvenstva”, poželio je tada.
Kada je sljedeći put otključao svlačionicu, u njoj, međutim, više nije bilo Nike Galešića, najboljeg mladog stopera lige. Početkom veljače iz iste te kabine u vječnoj rekonstrukciji tragom Franje Ivanovića, Nediljka Labrovića i Veldina Hodže, na kojima je klub ljetos utržio više od 8 milijuna eura, evakuirali su se Marco Pašalić i Ivan Smolčić u transferima koji zajedno dosežu 6,5 milijuna eura. Negdje po putu trener je odlučio da mu ne trebaju Komnen Andrić, Stipe Perica i Marijan Čabraja, ocvali nogometni nomadi, na čija mjesta su u međuvremenu sletjeli podjednako izraubani 30-i-nešto-godišnjaci Mile Škorić i Duje Čop.
Uglavnom, nakon svega, riječki “mercato” u siječnju budi sumnju da se u Darka Raića-Sudara uselio duh raspojasanog NBA direktora u vrijeme divljeg tradea, ili još gore, da je predsjednik Mišković u strahu od bojkota odlučio preduhitriti inkvizitore s platforme “Halo, inspektore” i temeljito isprazniti police svojeg dućana.
A što će se dogoditi nakon toga? Pa zapravo – ništa posebno. Praksa nas uči da se klupski gazda od dolaska jako dobro snalazi dok prevrće prašnjave podrumske police sa zaboravljenim ili podcijenjenim igračima. Od Benka, Hebera, Gorgona i Gavranovića, preko Ristovskog, Župarića, Čolaka i Mitrovića, do heroja Đalovićevih dana, Mišković i suradnici “wheeler dealer” logikom redovito nabodu nešto korisno što donosi opipljiv profit.
Ako u cijeloj priči o jednom vlasniku i njegovu održivu biznis modelu postoji problem, taj se ogleda u činjenici da Rijeka nije klub iz kategorije prvoligaških “preživača”, čiji se apetiti iscrpljuju u čuvanju prvoligaškog statusa i zdravoj igračkoj reprodukciji, uz poneki solidan transfer. S članstvom nabujalim do granice od 15 tisuća, uz popunjene tribine, Rijeka ima obvezu povremeno se umiješati u borbu za naslov.
U očima ri-navijača ova je sezona bila obilježena kao prilika da se naruši Dinamov trofejni monopol, onako kako je to 2017. učinio Kek. Mišković, međutim, ne odustaje od logike zdravog budžetiranja, i pritom je teško osporiti argumente na koje se poziva. Evo, recimo, primjer: prošle sezone u zimu nije rasprodavao, i Rijeka je kraj travnja sa Sopićem dočekala kao lider, s dva boda ispred Dinama. Rasplet? Momčad s Pjacom, Ivanovićem, Pašalićem, Labrovićem…, na koncu se svejedno raspala, utrčala u seriju poraza te u cilj stigla debelo kaskajući za prvakom.
Dobra vijest kaže da će Mišković sličnu imploziju lakše podnijeti s pogledom na pun bankovni račun. U priči, međutim, postoji i loša vijest: ovakvo “domobransko” odustajanje od borbe već nakon 20 kola, na tribinama može proizvesti jedino toksičnu atmosferu…
